Ambicija za jačim rastom, boljim standardom, ljepšim životom i uređenijim društvom nove članice Europske unije potjerala je da trče brzo, preskaču ograde, mijenjaju okolnosti u kojima djeluju pa su neke od njih, poput Češke, u samo deset godina od ulaska u ekonomsku i političku uniju došle na korak do zapadnoeuropskog standarda.
Hrvatska, koja je već proslavila petu obljetnicu braka s Europskom unijom, zaostaje pa je za nama po razvoju tek Bugarska, a tako će ostati i idućih 25 godina ako se ne promijeni paradigma gospodarstva i politike po kojoj funkcioniramo. Bez reformi sustava potencijal rasta BDP-a je dva posto, što drugim riječima znači da ćemo za Češkom u deset godina zaostati najmanje 20 posto. Treba li nam to ili se može nešto promijeniti? Ministar gospodarstva Darko Horvat nedavno je na gospodarskom skupu pred čelnim ljudima najvećih hrvatskih kompanija, ulagačima i poduzetnicima izjavio da uz volumen investicija koji ostvarujemo i potencijal gospodarstva rast BDP-a od pet postotnih poena godišnje može biti samo u domeni “znanstvene fantastike”, iako je upravo to brojka koju je za 2020. godinu HDZ najavljivao u svom predizbornom programu.
U današnjim okolnostima Horvat je u pravu jer je čak i rast koji ostvarujemo prevelik u odnosu na realni potencijal, ali s promjenama je moguće pojačati rast za čak tri posto svake godine. Jedanaest je reformi koje je ugledni McKinsey Institut istaknuo kao promjene koje bi znatno pogurale zemlje unutar Europe prema jakom ubrzanju dugoročnog rasta do 2025. godine. Svode se na brigu o budućnosti, uključivanje većine građana u svijet rada i pojačanje produktivnosti. Prepoznato je jedanaest područja reformi, ali su navedene i zemlje koje u određenom području imaju najbolje prakse. Zapravo je ta analiza doslovno nacrtala rješenja domaćim političarima kako doći bliže cilju – rastu BDP-a za 5 posto godišnje.
Rentijerski način života
Ipak, najvažniji utjecaj na rast, više nego ijedno od tih područja, ima porezni sustav zemlje i način na koji on oblikuje poticaje ulaganjima i razvoju pojedinih sektora. Porezni sustav koji je transparentan i najmanje utječe na promjenu poslovnih odluka najbolji je, kažu u McKinseyevoj studiji, ali jak utjecaj ima i razina poreznih davanja. Hrvatska po procjenama analitičara kroz razne oblike poreza i nameta te administraciju ima jedno od većih poreznih opterećenja u Europi koja je među porezno najopterećenijim tržištima svijeta. Na usporavanje rasta najmanje utječu porezi na imovinu i potrošnju, a najviše oni koji oporezuju dobit i rad. Hrvatska već ima problem. Veliki su nam porezi na rad, a prema priznanju ministra financija Zdravka Marića, najmanji na imovinu. Rješenje bi bilo prebaciti dio tereta s rada na imovinu, uvođenjem poreza na nekretnine i ostale oblike imovine. Značilo bi to oporezovati rentijerski način života, a rasteretiti rad i stvaranje. Poreznim sustavom može se i mora poticati reforme. Jačanje tržišta rada i povratak dijela radne snage u svijet rada lakše je ostvariti ako se oslobodi kupovna moć zaposleniku manjim poreznim klinom na primanja, a istim putem moguće je i potaknuti rast zapošljavanja. Isto je tako lakše privući kapital u ciljane sektore za koje ima radne snage ili resursa ponude li im se porezne olakšice.
Primjeri iz Danske i Francuske
S razvojem tehnologije i usvajanjem novih znanja sasvim je logično da se na prvo mjesto reformi stavljaju inovacije koje uključuju samo ulaganje u inovacije i razvoj, jednostavnost pokretanja tvrtke, ali i porezne olakšice usmjerene na ulaganja u sektore temeljene na znanju. Hrvatska ulaže svega 0,7 posto BDP-a u razvoj i istraživanje, ali zato ima brojne poticaje za znanost i IT kompanije. Moglo bi se puno više raditi na brzini pokretanja tvrtke jer, unatoč promjenama koje su učinjene, po ljestvici Doing Business Svjetske banke i dalje nam trebaju 22 dana, dok u Australiji kompaniju otvaraju za svega tri dana, a u prosjeku u zemljama regije tvrtku možete otvoriti unutar dva tjedna. Pomak na ovim područjima može donijeti ubrzanje rasta BDP-a za 0,3 posto svake godine. Druga važna reforma usklađivanje je potreba tržišta rada s obrazovnim sustavom pri čemu McKinsey ističe da je naročito važno pratiti gospodarska kretanja, ali i kako smanjiti vrijeme koje je mladima potrebno da pronađu prvi posao.
Najbolju usklađenost tržišta rada i obrazovanja ima Švicarska pa je to model iz kojeg se može učiti. U iduće će tri godine narasti potreba za visokokvalificiranim zaposlenicima uslužnih djelatnosti i u tom smjeru valja razvijati sustav. Alati kojima se valja služiti su i otvaranje prilika za praksu, dualno obrazovanje, ali i mijenjanje upisnih kvota u srednjim školama i na sveučilištima. Kvalitetna infrastruktura i urbanizam područja su kojima se također valja baviti na reformskoj razini. Hrvatska je među zemljama s razvijenom infrastrukturom, ali ono na čemu valja poraditi jest efikasnost infrastrukturnih ulaganja i njihovo financiranje iz fondova EU ili kroz javno-privatnu suradnju. Urbanizacija koja uključuje kvalitetan razvoj životnih sredina, javni prijevoz, pa i priuštiv stan mogu na BDP utjecati u smjeru njegova ubrzanja za čak 0,2 posto svake godine.
Države i porezima i programima stanogradnje mogu pomoći građanima riješiti stambeno pitanje, a Hrvatska je i u tome području usvojila dobre programe. No, unatoč pomoći države, građaninu Irske treba petogodišnja plaća da bi kupio stan, dok u slučaju kupnje stana u Zagrebu morate izdvojiti ukupnu zaradu tijekom gotovo osam godina. Digitalizacija društva i integracija sustava dio je promjena koje BDP mogu pogurati za 0,5 posto svake godine. Područje je to koje smanjuje troškove poslovanja i stvara prednost, a ekonomije koje brzo usvoje nove trendove istaknut će se kao najkonkurentnije i najpoželjnije tržište. Razvoj trgovinskih odnosa i turizma relativno smo uspješno primijenili, ali može se pojačati ponuda za goste više platežne moći, kao i trgovanje proizvodima s višim dodanim vrijednostima.
Posebnu pozornost zaslužuje tržište rada. S obzirom na loše demografske trendove, bit će nužno uključivati što više ljudi na tržište pa se naglasak u analizi stavlja na povratak umirovljenika i veću participaciju žena. Hrvatska i dalje ima osam posto manje zaposlenih žena od muškaraca što je bazen iz kojeg se može regrutirati nove radnike, a i zbog prepreka u obliku poreznih i neporeznih nameta izuzetno nizak udio umirovljenika vraća se na tržište. Poticanje povratka na tržište rada uz istovremeno ukidanje povlastica za nerad može potaknuti BPD za 0,3 posto godišnje. Međutim, migracije i uvoz radnika bit će tema u cijelom svijetu i idućih nekoliko godina, a Hrvatska na tom polju gubi utrku. Privlačenje radnika iz drugih zemalja moglo bi biti jedan dio rješenja, ali važniji je dio fleksibilizirati zakone koji reguliraju tržište rada. Međutim, ključna reforma, kojoj se naša politika i sustav najviše protive, povećanje je efikasnosti javnog sektora i njegove potrošnje. Hrvatski javni sektor, kada se u njega uključe svi njegovi oblici, čini gotovo 57 posto BDP-a, a kao ni u Europi, njegova produktivnost nije rasla u posljednjih petnaest godina. Malim promjenama unutar sustava može se ubrzati rast BDP-a za 0,2 posto. Primjerice, u Danskoj su kvalitetnije web-stranice zdravstvenog sustava smanjile police osiguranja za šest posto. Promjene unutar javnog sektora moguće je raditi samo iznutra, identificirajući reformatore i ključna područja promjena te paralelno uvodeći sustav praćenja kvalitete rada i identificiranja problema. Također je vrlo važno objaviti rezultate dobivene temeljem snimanja stanja kako bi se i kroz javnost stvorio pritisak na rast kvalitete i efikasnosti potrošnje javnog novca. Francuska je uštedjela deset milijardi eura primjenjujući sustav 2:1, odnosno čekao se odlazak ili umirovljenje dvaju službenika da bi se zaposlio jedan novi, a izračuni pokazuju da se kvaliteta sustava tim pristupom nije narušila.
Produktivnost, i to u kontekstu javnog sektora, ključ je uspjeha, slaže se i ugledni makroekonomist Željko Lovrinčević koji drži da je to najveći problem Hrvatske. Naime, produktivnost u Hrvatskoj upola je manja od prosjeka zemalja EU11. Ipak, to istovremeno znači i da povećanje produktivnosti može donijeti ubrzanje rasta. Od tri područja na kojima se bazira ekonomija, a to su zaposleni, kapital i investicije te produktivnost, Hrvatska ima najviše problema s produktivnošću, a ona uključuje spremnost na reforme, performanse javnog sektora i privatne ekonomije te kvalitetu sustava.
– Produktivnost su dugoročno odredili političari jer nisu provodili mjere koje su morali. Sada je izuzetno povoljan trenutak za promjene i iskorak. Zapravo Hrvatska bez reformi uopće ne može dalje. One su neminovnost – kaže Lovrinčević upozoravajući da je alternativa spori rast i zaostajanje. Hrvatska će, ako se ne pokrenu reforme, ostati iza Rumunjske, ali ispred Bugarske s potencijalnim rastom od dva posto, iako će zbog iseljavanja standard rasti po stopi od 3 posto BDP-a per capita.
Potencijal u poljoprivredi
Sadašnji rast koji se kreće na razini od gotovo tri posto posljedica je jeftinog novca i akceleriranog globalnog rasta koji je u kontekstu postojeće tehnologije i performansi dosegnuo maksimum pa će rasti pritisak na inflaciju. Inflacija će donijeti rast cijena, a skuplji proizvodi umanjuju pak kupovnu moć. Zbog iseljavanja Hrvati će morati raditi dulje i intenzivnije, a svejedno ih bez reformi čeka rast od svega dva posto u idućih 30 godina. Poljoprivreda ima najveći potencijal rasta, drži Lovrinčević, a ostala dva sektora, koji uz poljoprivredu čine trećinu BDP-a, graditeljstvo i industrija rast će po nižim stopama od europskih sektora.
– Tu se skriva odgovor zašto nema rasta BDP-a od 5 posto. Uz problem produktivnosti sada se pojavljuje i problem radne snage, a to je upravo i glavni problem razvoja poljoprivrede i graditeljstva – upozorava Lovrinčević. Ako želimo rasti i biti konkurentni, trebamo ozbiljnija i sveobuhvatnija rasterećenja gospodarstva. Da su promjene nužne, već desetljeće upozoravaju poslodavci, a prva među njima, predsjednica HUP-a Gordana Deranja ističe da trebamo ozbiljnija rasterećenja, objektivan pogled političkih dionika prema svim gorućim pitanjima te u domeni proračuna veću kontrolu javnih rashoda.
– Među prioritetima su transparentnost troškova u zdravstvu, kvalitetnije pravosuđe, obrazovanje koje je u skladu s potrebama tržišta rada, fleksibilniji Zakon o radu i snažnije rasterećenje gospodarstva – zaključuje Deranja i ističe da se poticanju investicija trebaju podrediti akcijski planovi. To znači da će biti potrebno osigurati ulagačima, ali i svim poduzetnicima pravnu sigurnost, transparentnost, predvidivost i efikasnost javne administracije i pravosuđa. Rješenja za uspjeh su tu, u studijama, praksama poduzetnika, radovima i upozorenjima najiskusnijih domaćih makroekonomista, ali njihova primjena i dalje ovisi o političkoj volji koju ni ova Vlada još uvijek nije pokazala u dovoljnoj mjeri.
>> Ovo su stvari koje trebate znati o mirovinskoj reformi
Ovo što vlada radi je premalo i u loše usmjereno. Umjesto da se smanje rashodi države i time smanji porezno opterećenje, gleda se prikupiti što više novaca i onda podijeliti onima koje država odredi. Dobar pokazatelj da je to tako vidi se po tome da imamo predviđeni rast negdje 2%, a istovremeno veću rashodovnu stranu proračuna nekih 10 milijardi iliti 8%... Tu vidimo i to, da vlada ne koristi dobro pozitivne trendove, jer većina toga što se više privredi utuče se u državne i javne službe, a ne u prijeko potrebna rasterećenja... Ovdje se opet govori o prebacivanju opterećenja s rada na imovinu, što je donekle u redu, no time opet nećemo smanjiti rastrošnu državu, niti rupe bez dna zvane zdravstveno i mirovinsko... Osnova da bi se moglo dalje uvijek je reforma države, ali ne na način kako se sada radi, a to je povećanje broja uhljeba za 8% samo u ovoj godini. Osnova je napraviti zdravstvo i mirovinski sustav (1. stup) transparentnim, te onda kada se zna tko i koliko troši vidjeti gdje srezati... Pa nije normalno da je manje od 20% ljudi u 1. stupu odradilo puni radni vijek, isto kao što nije normalno da jedna bolnica ne priznaje nalaze druge bolnice ili da se ne naplaćuje uputnica i još puno toga... Od ostalih stvari što nije normalno, to je porezni teror koji ovdje vlada, porezni i parafiskalni troškovi koje čovjek ima čak i kad mu firma ne radi, suludo opterećenje za startupove, višeznačni zakoni, preko 15000 nenormalnih kazni itd... Totalno smo država bez budućnosti...