'Ukidanjem II. stupa sve buduće privatizacije ovisile bi isključivo o stranim investitorima'

Nakon 13 godina, čelnik Obveznog mirovinskog fonda PBZ-Croatia osiguranje Dubravko Štimac odlazi iz Nadzornog odbora Podravke. Ostavka je već kuvertirana i još se samo čeka formalna potvrda na skorašnjoj glavnoj skupštini dioničara. Štimac je sedam godina bio predsjednik NO-a Podravke, a u tom je mandatu kompanija prolazila kroz neka od najturbulentnijih razdoblja novije povijesti.

U kakvu ste Podravku došli, u kakvom je stanju ona danas?

Prije 13 godina Podravka je bila posve drugačija kompanija od one koju gledamo danas. I vlasnička struktura je bila drugačija. Mirovinski fondovi tada nisu bili tako značajni dioničari. Ako se prisjetimo tog razdoblja, između 2005. i 2008. godine, Podravka je bila kompanija koja je stvarala oko 50 milijuna kuna neto dobiti, odnosno 62, 60, 18, pa 47 milijuna kuna. Neto dug prema dobiti prije kamata, poreza i amortizacije kretao se od 2,29 do 3,93 puta. Danas Podravka ostvaruje više od 200 milijuna kuna neto profita, a neto dug je ispod dva prema dobiti prije kamata, poreza i amortizacije. Napravljena je i značajna akvizicija preuzimanjem slovenskog Žita koja je, sada je već jasno, kreirala novu vrijednost za dioničare, ali i širu zajednicu. Podravka je danas blizu tome da bude spremna za sljedeći snažan iskorak, čime bi mogla postati doista relevantna europska kompanija. Na ponos i korist svih.

Zbog zakonskih izmjena čelnici mirovinskih fondova morali su dati ostavke na članstvo u NO. Mogu li u tvrtkama u Hrvatskoj zajedno egzistirati tržišno i politički kontrolirano vlasništvo?

Na primjeru Podravke, usprkos značajnim izazovima, izgledalo je da mogu.

Treba li Podravku do kraja privatizirati? U političko-gospodarskim krugovima sve je više onih koji se zalažu da država ima kontrolu nad važnim kompanijama. Podsjećaju da slično želi i Njemačka.

Mislim da je u značajnoj mjeri neozbiljno uspoređivati ono što se radi u njemačkom gospodarstvu i što treba raditi u našoj Hrvatskoj. To je slično kao kada se kaže da je za hrvatsku ekonomiju štetno previše liberalizma. A liberalizma gotovo i nema. Naša zemlja, od svih nama sličnih zemalja nove Europe, ima najviši ili skoro najviši udio države u ekonomiji.

Što smatrate svojim najvećim uspjesima u mandatu šefa Nadzornog odbora Podravke?

Nema moga uspjeha. Kao i drugdje, sve što je dobro rezultat je rada svih ljudi koji su bili u Upravi, NO-u i kompaniji kada je započeo njen ponovni rast do danas. Svoj određeni doprinos vidim u tome što, u ne tako malobrojnim izazovnim situacijama, kroz sve to vrijeme atmosfera na sjednicama Nadzornog odbora nikad nije pobjegla u svadljivost i nekonstruktivnost. A znalo je biti i duhovitih trenutaka.

Dio oporbe predlaže ukidanje II. mirovinskog stupa kojim upravljate u fondovima i prebacivanje cijelog portfelja u proračun. Bi li to riješilo dio problema s isplatama mirovina?

To je ista škola ekonomske misli kao i ono iz vašeg pitanja o većoj ulozi države u ekonomiji. Tako nešto uopće ne bi riješilo probleme s isplatama mirovina. U kratkom roku bi se godišnji manjak prikupljenih doprinosa u odnosu na potreban iznos za isplate mirovina smanjio sa 16,5 milijardi kuna na 11 milijardi kuna. Dakle, ukidanjem drugog stupa problem bi samo bio smanjen, nikako riješen. No, zato bi u potpunosti bila ugrožena umirovljenička budućnost danas mlađih zaposlenika i onih koji tek ulaze u svijet rada. Deficit bi s vremenom rastao puno brže nego raste danas. A bila bi uništena i svaka mogućnost tranzicije odgovornosti za umirovljeničke dane. S potpune kolektivne odgovornosti prema uglavnom individualnoj odgovornosti, što je danas, zbog demografije, starenja stanovništva, manje rođene djece, odlaska mladih iz Hrvatske, neophodno.

Što je onda rješenje jer ovakav sustav je dugoročno neodrživ?

Potrebno je odgovornost za mirovinu prenijeti više na svakog zaposlenika, inače ćemo u potpunosti ugroziti budućnost mirovinskog sustava, a time i cijelog društva. Nužno je takvom tranzicijom odgovornosti poticati duži rad, obrazovanje, brigu za vlastitu karijeru i vlastite umirovljeničke dane. A da ne govorimo o tome da bi ukidanjem II. stupa sve buduće dokapitalizacije hrvatskih kompanija, pa tako i Podravke, i sve buduće privatizacije ovisile isključivo o stranim investitorima. Znači, zbog male kratkoročne koristi bila bi učinjena ogromna dugoročna šteta. Zvuči li vam to nekako poznato?