Loran Pejčinoski kupio je TLM i planirao napraviti regionalni aluminijski klaster u regiji. Ti su planovi propali i šibenska tvornica mora prihvatiti novi model poslovanja, koji će uključivati i restrukturiranje. Što je potrebno za nastavak aluminijske industrije u Hrvatskoj, koji su planovi za budućnost i kako se osjeća kao investitor u Hrvatsku, Pejčinoski govori za Večernji list.
Šibenski TLM preuzeli ste s velikim planovima. Kako poslujete?
– Stari poslovni model koji je uključivao i integraciju s Aluminijem Mostar propao je i sada svi sudionici moraju pomoći da se novi model, koji uključuje restrukturiranje, usvoji. Ipak, na tom je putu puno otpora. Problemi s Mostarom i nabavom sirovine, povećanje cijena aluminija na svjetskom tržištu za 30 posto, kriza i promjena politika u bankama imaju strašne posljedice za TLM. Ne možemo više trpjeti iste troškove jer ćemo prestati biti konkurentni, a objektivno moramo sagledati i koliko je naša lokacija konkurentna. Financijsku godinu završit ćemo s proizvedenih 42.000 tona, što je pad u odnosu na prošlu godinu, a možda ćemo ostvariti još i minimalnu operativnu dobit.
Koji su trenutačno glavni problemi TLM-a?
– U odnosu na konkurenciju iz regije, isplaćujemo najveće plaće, imamo puno više zaposlenih, najveće financijske troškove, najskuplju vodu i nikakve pomoći od države. Kad nestane novca, svi gledaju u vlasnika. Ja sam u Hrvatsku došao kao investitor, a ne kao donator! Naš je najveći problem što smo ostali bez sirovine. Kad je HEP prestao Mostaru isporučivati struju, Mostar nam je počeo isporučivati 1200 umjesto 5000 tona sirovine. Poslovni model TLM-a i uvjet za bilo koji daljnji razvitak uvijek je bio takav da je sirovina iz Mostara sigurna.
Od koga sada nabavljate ostalu sirovinu?
– TLM godišnje uvozi tri tisuće tegljača sirovine. Cijena transporta iz Mostara je 200 eura, a iz Grčke, gdje sada najvećim dijelom kupujemo, 1200 eura. Godišnje je to tri milijuna eura samo za prijevoz. Tu je i dodatni gubitak u likvidnosti od 10 milijuna eura jer moramo sirovinu predfinancirati cijeli mjesec. Od otkaza ugovora HEP-a s Mostarom i prestanka isporuke sirovine TLM je imao gubitak koji premašuje 30 milijuna. Taj smo novac mogli investirati u proizvodnju. Aluminij obnavlja pregovore s nama i razmišljamo o vraćanju u Mostar sa što većim količinama, ali imamo uistinu loše iskustvo i otkažemo li drugima, a onda nam Mostar ponovno prekine isporučivati sirovinu, to bi moglo značiti kraj TLM-a, a mi smo preozbiljan investitor da bismo to riskirali.
Može li vam u rješavanju problema pomoći država?
– Da, država može pomoći i TLM-u, a time i sebi, jer joj mora biti u interesu zadržati takvu temeljnu proizvodnju u Hrvatskoj, kako rade i ostale države. Nijedna strateška industrija poput naše nigdje u Europi nije opstala bez snažne potpore države. TLM je jedna od, nažalost, posljednjih hrvatskih velikih industrijskih tvrtki i jedan od sedam najvećih izvoznika u državi. Mislim da nam to daje za pravo da u šestoj godini krize tražimo barem nekakvu potporu. Prije svega, moramo ponovno dići proizvodnju na maksimum pa puno nade ulažemo u pregovore s HBOR-om, koji su u tijeku, jer poslovne banke, nažalost, nisu imale interesa.
Izrađujete ambalažu za Kinder jaja. Nije li to kolateral za povoljne kredite?
– Ponosimo se našom referentnom listom radeći za neke od najpoznatijih svjetskih brendova. S Ferrerom radimo putem našeg strateškog partnera Aluflexpacka. No, banke prilikom odluka o plasiranju kredita danas u Hrvatskoj isključivo gledaju na trenutačne financijske pokazatelje, a zbog visine prometa i načina proizvodnje kod nas je riječ o velikim iznosima. Banke ne žele preuzeti ama baš nikakav rizik, a s takvim se pristupom na međunarodnom tržištu uistinu dosad nikada nisam susreo. Dodatni je problem što u hrvatskom gospodarstvu vlada veliko nepovjerenje prema investitorima i poduzetnicima općenito, a u ekonomiji je povjerenje izuzetno važno.
Kako se, prema vašem iskustvu, Hrvatska odnosi prema investitorima?
– Od trenutka kada je konzorcij, prije sedam godina, preuzeo TLM, uloženo je više od 107 milijuna eura u sve tvrtke koje su nastale iz bivšeg TLM-a, i to sve unatoč ekonomskoj i financijskoj krizi, nestajanju tri izuzetno važna člana konzorcija (Konstruktor, Dalekovod, Feal), propadanju Hypo Austrije kao glavnog financijera, unatoč HEP-ovu jednostranom raskidu ugovora o dobavi električne energije, propadanju ugovora za dobavu sirovine s Mostarom i kontinuiranom padu BDP od dana privatizacije. Mi smo došli kao vlasnici prije dvije godine i nevjerojatno je što smo sve izdržali. Situacija u državi nije jednostavna i dosta je teška za inozemne investitore, ali kriza je učinila svoje i u Europi.
Što se mora promijeniti da bude više ulaganja?
– Nisam do sada radio u državi u kojoj je toliko nepovjerenje u gospodarstvo. Atmosfera je depresivna, gotovo bez ikakvog poduzetničkog duha, jer nitko nikome ne vjeruje. Ako bismo istaknuli jednu stvar koja se mora promijeniti, onda je to da se u Hrvatskoj mora vratiti povjerenje. Prije svega unutar same Hrvatske. Svakom je investitoru teško u ovakvoj atmosferi bilo što napraviti. Također, Hrvatska mora pronaći svoj poslovni model, koji imaju sve države Europe. Ako se Slovačka odlučila za automobilsku industriju, Španjolska za građevinarstvo, Austrija za bankarstvo, vrijeme je i da Hrvatska pronađe svoj sektor i potom donese mjere kojima će ga poticati.
Nevjerojatno, i ovaj bi državne potpore. Privatnik kjoji nešto kupi preuzima rizik posla ne samo zaradu. Ovaj investitor je godinama zarađivao i trpao u svoj džep a sada kada mu posao ne ide želi da ga mi podržavamo jer banke neće pošto je investicija u njega preveliki rizik. Prevelik rizik za banke a za našu državu nije, koješta i VL šta puštate ovoga u eter. Dotični vlasnik neka ide u Ameriku da vidimo kako mu Obama daje poticaje od poreznih obveznika.