Županijski sud u Bjelovaru, nakon tumačenja Vrhovnog suda da za ništetnu promjenjivu kamatnu stopu nema zastare, preinačio je prvostupanjsku presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu na štetu dužnika i presudio da mu PBZ mora vratiti 10.720 kuna preplaćenih kamata, 13.050 kuna parničnih troškova i 1850 kuna troškova žalbenog postupka te zatezne kamate - ukupno oko 40.000 kuna. Bitno je naglasiti da je posrijedi kredit u kunama, no iako se kolektivna presuda ne odnosi izravno na kunske kredite, sud je stava da su ugovorne odredbe, kad je posrijedi jednostrana promjena kamatne stope od strane banke, jednako nepoštene. Kad je posrijedi zastara, pozvao se i na pravno tumačenje Vrhovnog suda prema kojem zastara počinje teći tek nakon utvrđenja ništetnosti odredbe, odnosno ugovora. S obzirom da za euro i kunske kredite nikada nije donesen pravorijek o njoj, za preplaćene kamate u euro i kunskim kreditima – zastara prema ovom tumačenju suda – ne postoji.
Dužnici u CHF još uvijek vode pravnu bitnu u pojedinačnim sporovima, a njihova Udruga Franak danas je poslala otvoreno pismo HNB-u, Vladi, Hrvatskome saboru, Vrhovnome sudu, Državnom odvjetništvu, Pučkoj pravobraniteljici, Hanfi, Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja i Europskoj komisiji u kojoj traže nadzor banaka i leasing društava. Neposredni je povod informacija da je Hanfa utvrdila kršenje više od 15.000 ugovora o leasingu od strane Raiffeisen Leasinga promjenom kamatne marže.
U nastavku prenosimo pismo u cijelosti:
Poštovani,
ovim otvorenim pismo pozivamo sve nadležne hrvatske institucije, ali i Europsku komisiju u okviru njezinih ovlasti, da provedu inspekcijski i svaki drugi mogući nadzor nad poslovanjem hrvatskih banaka u stranome vlasništvu, ali i nadzor nad poslovanjem drugih pravnih osoba koje su ugovarale leasing s pravnim i fizičkim osobama u Republici Hrvatskoj te da na temelju toga nadzora pokrenu potrebne kaznene postupke protiv pravnih osoba i odgovornih osoba u pravnim osobama i da nalože tim pravnim osobama obavezno vraćanje novca koji je stečen na nezakonit način. U nastavku ćemo opisati što je sporno u radu banaka i drugih pravnih osoba, i na koji način su stekli nezakonito na desetke milijardi kuna.
Želimo upozoriti na pljačku stoljeća u Republici Hrvatskoj tijekom razdoblja od 2000. do 2013., koju su organizirale i sustavno provele hrvatske kreditne institucije koje su u stranome vlasništvu odnosno u vlasništvu pravnih i fizičkih osoba koje nisu rezidenti Republike Hrvatske te osim njih i pravne osobe koje su ugovarale leasing s pravnim i fizičkim osobama. Prije svega to se odnosi na banke u vezi s kreditima koji su plasirani do 2013. i pravnim i fizičkim osobama, ali se odnosi i na druge pravne osobe koje su ugovarale leasing za motorna vozila s pravnim i fizičkim osobama u Republici Hrvatskoj.
Ovih dana je medijski odjeknula informacija kako je HANFA utvrdila kršenje preko 15.000 ugovora o leasingu od strane Raiffeisen Leasinga (dalje: RBA Leasing), gdje je RBA Leasing umjesto primjene ugovorenih kamatnih marži te kamatne marže mijenjao odlukama Uprave i na taj način oštetio klijente za desetke milijuna kuna, možda se radi čak o 100 milijuna kuna štete primjenom povećanih neugovorenih kamatnih marži. Znakovito je da je zeleno svjetlo za tu pljačku dao Nadzorni odbor RBA Leasinga kojemu je tada na čelu bio sadašnji direktor Hrvatske udruge banaka, Zdenko Adrović.
Mi iz Udruge Franak upozoravamo na nepravilnosti u poslovanju banaka i drugih pravnih osoba u vezi s manipulacijama kamatnim stopama već desetak godina. Procjenjujemo da je nezakonitim manipulacijama kamatnim stopama ostvarena nezakonita dobit banaka i leasing kuća u iznosu od cca. 10 milijardi kuna unazad 15 godina.
Mi već imamo sudsku potvrdu kojom je osam banaka osuđeno u kolektivnom sudskom procesu za nepošteno ugovaranje kamatnih stopa u kreditima s valutnom klauzulom CHF, no takvo nepošteno ugovaranje banke su primjenjivale i u svim drugim potrošačkim kreditima bez obzira na valutu kredita, ali dijelom i u kreditima ugovaranim s pravnim osobama.
Ukratko, modus operandi banaka i leasing kuća bio je sustavan i jako sličan u svim pravnim osobama koje pružaju financijske usluge, i proveden je na sljedeće načine:
1. U potrošačkim kreditima, ali i u kreditima pravnih osoba banke su sve do početka 2013. ugovarale kamatne stope koje se mijenjaju odlukom banke. Takva kamatna stopa je neodrediva, i zbog toga je ništetna. Da je tako, već je potvrđeno kolektivno za osam banaka u tzv. slučaju franak, no ono što nije sudski potvrđeno kolektivno, ali postoje pravomoćne pojedinačne presude, jest činjenica da su takve kamatne stope ugovarane u baš svim potrošačkim kreditima s promjenjivim kamatnim stopama ugovorenim prije 2013., a nešto manje u kreditima s pravnim osobama. Procjenjujemo da su banke u čak 300.000 potrošačkih ugovora bez obzira na valutnu klauzulu ugovorile kamatnu stopu koja se mijenja odlukom banke, i na temelju odluka svojih Uprava banke su početne kamatne stope nakon početka ugovornih odnosa povećavale naviše čak ukupno i za 50% (1 do 3 postotna boda). Da se to događalo i u kreditima s valutnom klauzulom euro, i u kunskim kreditima, potvrđeno je pravomoćnom presudom za kunski kredit Gž-617/17 od 22.5.19. Županijskoga suda u Splitu te pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, služba u Koprivnici, od 17.1.19. br. Gž-2130/18 za euro kredit. Takvih presuda nema puno samo zbog toga jer je jako malo potrošača koji su imali euro ili kunske kredite tužilo banke zbog nepoštene kamatne stope, uslijed toga da potrošači nisu svjesni pljačke koju su banke izvršile nad njima. Svijest potrošača o pljački koju su banke izvele jako je niska, između ostalog i zbog toga jer iz nepoznatih razloga HNB-u, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti u Republici Hrvatskoj kao da nije stalo da banke vrate opljačkani novac potrošačima. Imamo dojam da zapadno od Republike Hrvatske države potpuno drugačije reagiraju kada je u pitanju sustavno i enormno kršenje potrošačkih prava
2. S pravnim osobama, ali u manjem broju i s fizičkim osobama, banke i leasing kuće ugovarale su kamatne stope na pravilan način, tako da se kamatne stope sastoje od fiksnog dijela i promjenjivog dijela (Euribor ili Libor). No, tijekom otplate kredita i leasinga na svjetskom tržištu vrijednosti Euribora i Libora su značajno padale, pa su se banke i leasing kuće dosjetile kako bi bilo zgodno ugovorenu maržu povećati, i to izvanugovorno. Na taj način, nezakonitim izvanugovornim povećanjem kamatnih marži sve te pravne osobe koje su imale ugovorene kredite ili leasing s pravilnim kamatnim stopama oštećene su zbog toga što banke i leasing kuće nisu smanjivale kamatne stope koje su trebale biti smanjivane zbog pada vrijednosti promjenjivih parametara. Primjer koji je otkriven kao sustavno kršenje velikoga broja ugovora jest RBA Leasing, no mi procjenjujemo da je takvih primjera daleko više, pa ćemo podsjetiti da postoji više pravomoćnih presuda kojima je utvrđeno takvo ponašanje. Posebno ukazujemo na presudu Visokoga trgovačkog suda Pž-4183/16 od 13. veljače 2018., gdje je pravna osoba Vrana d.o.o. dobila ukupno gotovo milijun kuna preplaćenih i zateznih kamata jer Addiko banka nije smanjivala kamatu u skladu s padom vrijednosti Libora. Na isti način su postupale RBA i OTP banka, a mi smo uvjereni da su sve banke tako radile u svojem poslovanju, no da bi se to i utvrdilo svaka pravna osoba trebala je tužiti banku radi toga, a veliki broj pravnih osoba uopće nije bilo svjesno manipulacija kamatnim stopama.
3. Kada je 2013. izmjenama Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju naloženo bankama da u svim ugovorima u kojima nisu definirani parametri za promjenu kamatne stope te parametre definiraju i dogovore s potrošačima, banke su umjesto da s potrošačima dogovore i ugovore te parametre odredile izvanugovorno i samovoljno, a potrošače su o tome samo obavijestile poštom. Na taj način su banke fingiranjem zakonita postupanja odredile parametre u kreditima u kojima ti parametri nisu bili ugovoreni, ali NISU te parametre i ugovorile, čime su ponovile isto ono izvanugovorno nezakonito postupanje prije zakonske obveze da se konkretni parametri definiraju i ugovore. Dokaz da banke nisu postupile po zakonu kada su te parametre izvanugovorno definirale jest odluka po reviziji Vrhovnoga suda RH 1172/18, po kojoj je nedvojbeno utvrđeno da činjenica kako je banka, u konkretnom slučaju Zagrebačka banka, definirala kamatne parametre, ne znači i da je postupila po zakonu, upravo zbog toga što se kamatna stopa mora UGOVORITI, a ne izvanugovorno definirati, da bi sve bilo po zakonu.
Valja naglasiti i to da banke svoje notorno nezakonito poslovanje opravdavaju tako da tvrde kako prije 2013. nije postojala zakonska obveza da se definiraju parametri kamatne stope. Takva tvrdnja banaka notorna je laž. Naime, Zakonom o obveznim odnosima nedvojbeno je definirano, usuđujemo se reći „oduvijek“:
„Članak 269.
(1) Objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju.
(2) Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Ništetnost ugovora zbog činidbe
Članak 270.
(1) Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
(2) Ali ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom valjan je ako je prije ispunjenja uvjeta, odnosno isteka roka činidba
postala moguća, dopuštena, određena ili odrediva.
Kad je činidba nedopuštena
Članak 271.
Činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.
Kad je činidba odrediva
Članak 272.
(1) Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
(2) Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.“
Iz tih odredaba Zakona o obveznim odnosima, koji je prisilan i prema fizičkim, i prema pravnim osobama, jasno je i nedvojbeno propisano kako činidba mora biti odrediva, i da je činidba odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može činidba odrediti. Drugim riječima, prije nego je zakonom iz 2013. decidirano određeno kako se kamata mora formirati, banke su imale daleko veću slobodu u izboru parametara, koji su svakako morali biti tržišne veličine, a ne veličine koje određuju banke svojom voljom. No, umjesto parametara, banke su ugovarale da će se kamatna stopa mijenjati odlukom banke, a takva je odredba NEODREDIVA, i zbog toga je NIŠTETNA.
Procjenjujemo da su banke i leasing kuće nezakonitim postupanjem i manipulacijama kamatnim stopama opljačkale hrvatske građane za cca. 10 milijardi kuna naplaćivanjem prekomjernih kamata. Ako se tome doda i nepoštena valutna klauzula CHF, procjenjujemo da su banke u stranom vlasništvu dodatno oštetile hrvatske građane za još 20 milijardi kuna nezakonite naplate narasloga tečaja CHF, jer CHF je pravomoćno ništetna valutna klauzula u svim potrošačkim ugovorima, i prema tome sve što je naplaćeno po naraslome tečaju CHF-a banke bi morale vratiti potrošačima, ali to u ovome trenutku nije moguće prije nego što potrošač ne tuži banku privatnom tužbom.
Ukupno u pljački stoljeća banke i leasing kuće nepošteno su stekle cca. 30 milijardi kuna na štetu hrvatskih građana i pravnih osoba!
Stoga, pozivamo sve naslovljene institucije da se ozbiljno pozabave pljačkom stoljeća koju su pokrenule i provele hrvatske banke u stranom vlasništvu i leasing kuće ovdje opisanim manipulacijama kamatnim stopama, ali i manipulacijama tečaja CHF te da se naloži svim tim pravnim osobama da vrate opljačkani novac hrvatskim građanima, a posebno pozivamo DORH na pokretanje kaznenog postupka protiv odgovornih osoba.
U Zagrebu, 20. srpnja 2020.
Sandra Žiga, odgovorna osoba, v.r.