Zašto se novac poreznih obveznika baca na male banke?

\"Državu ne vidim kao ozbiljna igrača u financijskom sektoru, jer je to završavalo tako da su tajkuni banke tretirali kao blagajne uzajamne pomoći, a njihove su gubitke potom građani sanirali svojim poreznim davanjima. Tu ćemo praksu jednom za svagda zaustaviti.\" Izjavio je to ne tako davno ministar financija Slavko Linić. No, ulazak fonda za gospodarsku suradnju (FGS) Alternative Private Equityja u Centar banku, s državnom polovicom od 48,5 milijuna kuna, prilično je očit odmak od cilja koji je postavio ministar Linić. Tajkun je u ovom slučaju tekstilni tvorničar Dragutin Biondić, aktualni većinski vlasnik banke.

Ne smiju propasti

I dok iz Alternativea poručuju da je to tek početak konsolidacije hrvatskih malih banaka, nije upitno trebaju li se male banke udruživati, nego treba li tom udruživanju kumovati državni novac? U ovoj, a i svim prethodnim krizama, države su diljem svijeta spašavale velike banke, čija bi propast bila sistemski rizik i povukla za sobom mnoge, po načelu „too big to fail\" (prevelike da bi propale). U financijskom sustavu nikad nitko nije izustio rečenicu „too small to fail\", odnosno premale da bi propale. Ako supervizija ili država već toliko strahuju od potresa u financijskom sustavu, zašto ih ta prijetnja nije žuljala kad je propadala Credo banka? Ružna je koincidencija i da se Centar banka dovodi u vezu s ministrom gospodarstva Radimirom Čačićem, putem \"povezane osobe\", njegove supruge, čijoj je tvrtki Coning dala jamstvo za kredit Croatia osiguranja, još jedne državne tvrtke.

– Zašto se to nije moglo učiniti s Credo bankom, s kojom je potopljena neosigurana štednja, uključujući onu Croatia osiguranja i mirovinskih fondova, ali i dobrog dijela poduzetnika, u Splitu, gradu s najvećim gospodarskim problemima? – pita Maruška Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu, napominjući da je, bez obzira na očigledni kriminal, Credo imala i dovoljno likvidnosti i dovoljno kapitala. Legalno je pravo države, kaže, zaštititi sustav zasnovan na povjerenju, kao što je financijski sustav. No, upitni su kriteriji po kojima to radi.

– Supervizija ne može dopustiti da propadne ijedna nova banka, a pretpostavljam da je Centar banka najkritičnija. Oni to znaju bolje od nas, zato to i rade. No, da nadzor pravilno funkcionira, izbjeglo bi se spašavanje banaka u posljednji čas – otvorena je M. Vizek.

Da se ulazak u financijski sektor, koji je dovoljno likvidan, kosi s ulogom FGS-ova, stav je i ekonomskog analitičara Damira Novotnyja. Smatra da je 10-ak milijardi kuna aktive, koliko ukupno mogu skupiti male banke, zanemarivo u odnosu na ukupnu bankarsku aktivu od 400 milijardi kuna u kontekstu financiranja poduzetnika.

– HNB-u je lakše da je manje malih banaka, zbog supervizije. Te bi se banke zaista trebale udružiti, no mnogo je različitih vlasnika koji nisu prodavali u pravo vrijeme i sad to ne žele učiniti ispod cijene – kaže Novotny.

Motiv – naknada

Analitičari se slažu i da je nelogičan ulazak FGS-ova i državnog novca u Centar banku, a država istodobno izlazi iz HPB-a, koji ima i tržište koje male banke nemaju. FGS-ovi bi, smatra upućeni stručnjak blizak superviziji, na taj način mogli potpuno diskreditirati ideju ulaganja u rizični kapital. Glavni im je motiv, kaže, naknada za upravljanje koja ne ovisi o rezultatu projekta. Nismo mrzitelji malih banaka. One bi trebale raditi u nišama, a njihovi bi ih vlasnici trebali dokapitalizirati. No, na našem tržištu pokušavaju poslovati jednako kao veliki, zahvaljujući ponajprije tim istim vlasnicima. Ideja da bi na tržištu trebale postojati samo velike, pogotovu međunarodne banke, jednako je monstruozna kao i državno spašavanje bančica privatnih poduzetnika, u vrijeme dok je većina stanovnika Hrvatske osiromašena. Velike banke nisu dobri momci u ovoj igri. No, vlasnici banaka, makar i malih, zaštićeni su sloj u usporedbi sa svojim klijentima koje bi država trebala štititi. To su bogataši koji ne trebaju zvati upomoć državu kad im se razmetljive igre – otmu kontroli.