Željko Lovrinčević: Autoceste hitno moramo dati u koncesiju

Infrastrukturni sustavi kao što su vode, šume ili HEP nisu sustavi na kojima se može provesti brza privatizacija. Kod njih je ključni problem troškovno restrukturiranje, a ono se ne može provesti za nekoliko mjeseci, kaže Željko Lovrinčević, premijerkin savjetnik. Otkako je Borislav Škegro pozvao na nastavak privatizacije te su ga načelno podržali i novi ministri u Vladi, krenula su nagađanja da se, zbog izbora, brzinski priprema i jedan IPO, a u Vladi važu s kim bi mogli imati najviše uspjeha.

Model za dokapitalizacije

– Politika može izabrati IPO, vjerujem da bi ga dio građana i podupro, ali bilo bi loše da se opća populistička klima svede na podjelu dionica putem IPO-a, a zametne tehničko i tehnološko restrukturiranje velikih sustava – komentira Lovrinčević koji kaže da podjela dionica ispod cijene nije rješenje za infrastrukturne sustave.

– IPO je model za dokapitalizacije, nije za privatizacije, za njim mogu posegnuti privatni vlasnici. Veliki sustavi imaju dovoljno kapitala, njihov je problem što je taj kapital zamrznut, nečist, ne koristi se racionalno. Podjela njihovih dionica ispod cijene neće promijeniti ništa. Ne vidim u tome koristi za nacionalnu ekonomiju, već smo vidjeli kako je to prošlo 2007., napuhale su se cijene na tržištu kapitala – kaže Lovrinčević te otkriva da se vremenski daljnja privatizacija treba voditi na tri načina. Maksimalno brzo treba prodati sve manjinske udjele države, ali ne i velike sustave koje treba restrukturirati. U drugoj su grupi tvrtke koje nemaju infrastrukturni karakter, a država u njima ima značajan udio (Croatia osiguranje, HPB, Janaf, ACI...) kod kojih je situacija šarolika, ovisno o tržištu na kojemu se nalaze.

– Osobno sam za to da se kod njih teži pronalaženju strateškog partnera, i to izvan kruga postojećih vlasnika kako se ne bi jačala postojeća oligopolna struktura. Treba raditi na jačanju konkurencije u branši. Kod toga treba imati na umu da Hrvatska izrazito treba inozemni kapital po nezadužujućim osnovama, jer je priljev kapitala znatno usporen. Te udjele treba prodavati na međunarodnom natječaju – kaže Lovrinčević.

Doznajemo da su se neke ruske banke već zanimale za HPB kod novog potpredsjednika Vlade Domagoja Miloševića, a i stari su takmaci, EBRD i Societe Generale, dali na znanje da su zainteresirani za tu banku koja ima 4 posto tržišnog udjela. Ima signala da je za ulazak u hrvatski bankarski sustav zainteresiran i europski bankarski div BNP Paribas te i oni prate moguća preslagivanja.

Nema razloga za žurbu

– Na primjeru HPB-a vidi se da za ozbiljno restrukturiranje i čišćenje portfelja treba najmanje godina i pol dana – kaže Lovrinčević, koji ne zna hoće li ta banka prva na prodaju. Nakon što je država unijela 450 milijuna kuna dodatnog kapitala u tu banku prošli mjesec, poznavatelji stanja smatraju da nema razloga da se i kod njih žuri, to više što bi se za godinu ili dvije postigla puno veća cijena.

– Jedan od boljih načina da se brzo dođe do kapitala jesu koncesije za autoceste, što se može relativno brzo riješiti i o tome treba razmišljati, a ne o brzoj privatizaciji infrastrukturnih tvrtki. Obveze za ceste su goleme, dio novca treba napraviti likvidnim – kaže Lovrinčević.

U okruženju postoje različita iskustva u privatizaciji infrastrukturnih sustava. Ima loših primjera da se nakon prodaje srušila kvaliteta usluge, ne planiraju se dugoročni kapaciteti, već se mreža rauba do krajnjih mogućnosti. – U pozadini svega je kvaliteta upravljanja, vlasništvo je irelevantno. Javnim se poduzećima netko mora početi baviti. Nije rješenje da ih se proda uz 50 posto cijene, premda će biti puno interesnih skupina koje bi se za to zauzele. Morate imati tržišne cijene da biste dobili međunarodne investitore. Ne možete voditi socijalnu politiku cijenama energenata i očekivati da netko uloži kapital – ističe.