Koliko će preuranjenih smrti hrvatskih građana izazvati novi Vladin Zakon o strateškim investicijama? Odgovor na ovo pitanje, s obzirom na prethodna iskustva, uskoro bismo mogli dobiti od Zelene akcije, udruge profesionalnih ekoloških aktivista koji su, ne tako davno, uz pomoć Greenpeacea pedantno pobrojili 680 mrtvih ljudi koji će biti bilanca rada termoelektrane Plomin C, ako se sagradi. Zbrojili su i 36 tisuća bolesti dišnog sustava te 2670 napadaja astme. No, ako je zdravstvena bilanca rada tek jedne elektrane takva, koliko će tek žrtava prouzročiti svi oni projekti koji će zahvaljujući novom zakonu biti realizirani po skraćenoj proceduri?
Od Zelene akcije – nacionalnog začetnika morbidnog trenda prebrojavanja budućih leševa – javnost sad s pravom ima pravo očekivati da im istu bilancu predoči za svaki od budućih razvojnih projekata u Hrvatskoj.
Primjerice, koliko će ljudi umrijeti zbog gradnje novog terminala zagrebačkog aerodroma. Zračni promet, naime, odgovoran je za oko 4 posto ukupnih svjetskih emisija ugljikova dioksida, a očekuje se da će idućih godina taj udjel biti udvostručen. Gradnja novih aerodroma neosporno pridonosi povećanju prometa pa je onda evidentno da će i gradnjom novog terminala u Zagrebu ovdašnji građani na savjesti imati i što će, primjerice, nesretnim Tahićanima zbog globalnog zatopljenja razina mora doći još koji centimetar bliže tome da poplavi njihov arhipelag.
U Hrvatsku svake godine dođe oko 12 milijuna turista, a znatan dio njih motornim vozilima. Kako svaki automobil, autobus, kamion ili motocikl u okoliš ispušta određene količine ugljikova dioksida, sumpora, kancerogenih NOx-a i brojnih drugih spojeva, logično je pitanje koliko zagađenje svojim vozilima u Hrvatskoj proizvedu svi ti turisti.
Koliko ljudi umre ili oboli zbog hrvatskog turizma? Ako ocijenimo da je taj broj prevelik, hoćemo li zabraniti turizam? Ili uvjetovati da smiju dolaziti samo oni koji imaju elektroautomobile? Možda da svi parkiraju na granici pa put po Hrvatskoj nastave biciklima? U konačnici, zar bi svaki građanin koji kupi novi automobil trebao bi imati i osjećaj krivnje jer će u desetak godina korištenja izazvati oboljenje dišnog sustava ili astmu kod nekoliko svojih sugrađana?
Iza ove karikaturalne logike krije se opasna društvena tendencija radikalnog konzervativizma koju u Hrvatskoj posljednjih godina promoviraju upravo brojne ekološke udruge. U demokraciji, bez obzira na to što itko mislio o tim idejama, legitimno je zastupati ih i promovirati, ali uz odgovornost.
Ekološki aktivisti, naročito Zelena akcija, proteklih godina afirmirali su se kao bitan društveni faktor, a takva pozicija ne bi trebala biti platforma za destrukciju.
Ipak, svoju poziciju zeleni u Hrvatskoj danas koriste isključivo kao polazišnu točku za akcije rušenja onih politika, projekata i mjera koje smatraju štetnima i to, kao što primjer bizarnog performansa u Plominu pokazuje, potičući histeriju i najniže strasti kod građana. Nažalost, hrvatski ekološki aktivisti još nisu pokazali da su sposobni formulirati održivu i razumnu proaktivnu platformu svog djelovanja, čak ni u sektorima kojima se intenzivno bave – kao što je energetika.
Da takvu strategiju imaju, ne bi se događale komične situacija da se iste udruge u istom trenutku na jednom kraju Hrvatske zalažu za gradnju termoelektrane na plin – fosilno gorivo – a na drugima protive gradnji hidroelektrana – obnovljivog izvora energije.
Takve nekonzistentnosti ima mnogo, a ekološki aktivizam polako ali sigurno u Hrvatskoj postaje gospodarski sektor, na kojem uski krug ljudi temelji svoju egzistenciju. Treba li stoga čuditi da si pojedini ekolozi ne mogu priuštiti to da veliki državni projekti krenu u realizaciju?