Dragutin Haramija 1970. je potpisao početak gradnje autoceste od Zagreba prema Karlovcu i sporazum sa Slovenijom o gradnji nuklearne elektrane Krško. Nakon smjene 1972. nije bio ogorčen: „Donio sam pravu odluku, bio sam na strani naroda“.
Rođen je u mjestu Čavle kod Rijeke 12.kolovoza 1923. u imućnoj trgovačkoj obitelji. Njegov otac Franjo je u dva navrata boravio i radio u Americi. Kada se vratio potkraj 1920. sagradio je kuću u Čavlima. Bavio se kupovinom i prodajom drva.
Djetinjstvo je s dvojicom braće i sestrom proveo na Grobinštini. Nakon osnovne htio je upisati Pomorsku školu u Bakru, ali je na nagovor oca odustao te je pohađao građansku školu na Sušaku. S 16 godina ostao je bez oca pa je sa starijim bratom počeo uzdržavati brojnu obitelj.
Nakon talijanske okupacije Rijeke, priključuje se partizanima. Rat je završio u Primorsko-goranskoj diviziji. Kaže da je osjećao snažnu želju za oslobođenjem od fašističkog okupatora i moralnu obvezu da aktivno sudjeluje u tome.
Po završetku rata je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Završio je i poslijediplomski studij. Od 1954. do 1963. je obavljao razne dužnosti u pravosudnim tijelima. Predsjednik Skupštine Kotara i općine Rijeka (današnjim rječnikom gradonačelnik) bio je od 1963. do 1969. Poslije će reći da mu je to bilo naljepšte razdoblje života nakon djetinjstva. Ne zbog funkcije, kako je objasnio, nego zbog podneblja, suradnika i prilika.
Predsjednikom Izvršnog Vijeća Sabora (tadašnje republičke vlade) postao je 1969. Slijedeće godine je počeo s izgradnjom autoceste od Zagreba prema Karlovcu s namjerom da se glavni hrvatski grad poveže s Rijekom i Splitom. 1971. Priključuje se Hrvatskom proljeću. Zalagao se za ekonomsku neovisnost Hrvatske. Bio je karakteran. Nije odstupao od svojih vrijednosti i stajališta bez obzira na moguće posjedice.
Nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća sam je podnio ostavku i na dužnost predsjednika republičke vlade a prestao je biti i članom Centralnog komiteta. Prisilno je umirovljen, bio je u političkoj i društvenoj izolaciji tek uz „javnu ili prikrivenu sjenu tajnih agenata“.[PHOTOS]
Uoči demokratskih promjena 1990. Izlazi na političku scenu. Priključuje se Koaliciji narodnog sporazuma na prvim izborima. Sudjeluje u osnivanju Hrvatske narodne stranke gdje obnaša visoke funkcije. Bio je član Predsjedništva i u dva mandata predsjednik Savjeta stranke.
Odbijao je baviti se prošlošću. Nije bio ogorčen, poput mnogih aktera iz vremena Hrvatskog proljeća. Za sebe je rekao da je tada kao i 1941. donio pravu odluku i bio na strani naroda. „Nismo išli rušiti snagu bilo kojeg dijela federacije, naš je prvenstveni zadatak bila Hrvatska koju su stalno gurali u stranu“, rekao je devedesetih o tome periodu naglašavajući kako se ne želi previše baviti prošlošću, to treba prepustiti povjesničarima, a danas se trebamo posvetiti rješavanju problema vezanim uz napredak Hrvatske.
Umro je 28. studenog 2012. u Zagrebu u 90-toj godini života. Doživio je da autocesa koja je sedamdesetih, nakon što ju je započeo, zapela kod Karlovca i tako stajala 30 godina, napokon bude dovršena i do Rijeke i do Splita.