Rođena je 6. prosinca 1923. u Korčuli. Ime je dobila po liku iz pjesme Petra Preradovića, jednog od vodećih pjesnika iz Hrvatskog narodnog preporoda. Obitelj njezina oca porijeklom je iz mjesta Dobrota u Boki kotorskoj. Bili su brodovlasnici.
Njezin otac Antun studirao je filozofiju u Zagrebu. Prilikom dolaska cara Franje Josipa u Zagreb 1895. je zajedno s Antunom Radićem spalio mađarsku zastavu, kao znak otpora protiv tadašnje mađarizacije. Zbog toga mu je zabranjen nastavak studija. Pravo je diplomirao u Beču. Potom je bio službenik od Benkovca, Zadra do Korčule, da bi na kraju postao banskim savjetnikom u Splitu.[PHOTOS]
Savka je 1941. završila Žensku realnu gimnaziju u Splitu. 1943. priključuje se partizanima, postaje član KPH a potom odlazi kao jedan od rukovoditelja zbjega u izbjeglištvo u El Shatt. Vraća se 1945. kada upisuje Višu ekonomsku školu u Zagrebu. Slijedeće godine prelazi na studij u SSSR, u Lenjingrad na Finansovo-ekonomičeski fakultet. Po završetku dvije godine studija, zbog rezolucije Informbiroa, vraća se u Zagreb. U jednoj školskoj godini završava dvije godine studija. Diplomirala je 1949. na Ekonomskom fakultetu.
Asistent na tom fakultetu postala je 1950. Ubrzo je magistrirala a potom i doktorirala s nemarksističkom temom „J.M. Keyness-teoretičar državnog kapitalizma“, čime je postala jedna od prvih žena doktorica ekonomije u Hrvatskoj. 1960 je stekla zvanje redovnog profesora. Slijedeće godine dobiva Fordovu stipendiju i odlazi 10 mjeseci u SAD i potom 2 mjeseca u Francusku.
Usporedno s profesionalnom karijerom bila je angažirana i u političkom životu. Birana je kao poslanik u Saveznu skupštinu, bila je član CK SKH i CK SKJ. 1964. bila je sekretar za ideologijska a 1966. za ekonomska pitanja u partijskim tijelima. Bila je član jugoslavenske delegacije u Ujedinjenim narodima. Predsjednicom Izvršnog vijeća Sabora SRH (tadašnje republičke vlade) postala je 1967.
Dvije godine kasnije, 1969. dobiva tada najvišu političku funkciju, izabrana je za predsjednicu CK SKH i ujedno člana Predsjedništva CK SKJ. Zalaže se za ravnopravan položaj Hrvatske unutar tadašnje SFRJ. Protivnik je centralizacije i jugounitarizma. Na čelu je pokreta kasnije poznatnog pod nazivom Hrvatsko proljeće. Zajedno s Tripalom i drugima, dobiva potporu naroda koji izvikuje njeno ime na skupovima potpore.
Nakon osude i sloma tog pokreta 1. Prosinca 1971. u Karađorđevu, 12. prosinca podnosi ostavku ne želeći se odreći svojih stajališta. Odbila je Titov zahtjev da se uhite protivnici režima. Iz Partije je isključena 12. travnja 1972. kao i iz političkog i javnog života. Uklonjena je i s fakulteta. Kako nije imala uvjete za prijevremenu mirovinu, u rujnu 1972. zapošljava se u Sekretarijatu za financije. U mirovinu je otišla 1975. Putovnicu je dobila tek 1986.
U vrijeme demokratskih promjena 1990. i sloma komunizma nakon dugog nagovaranja vraća se u politiku. Suradnicima koji su je zvali da se aktivira stalno je govorila „nije još vrijeme“. Na kraju se ipak priključila Koaliciji narodnog sporazuma koja doživljava neuspjeh na izborima. U siječnju 1991. izabrana je za prvu predsjednicu Hrvatske narodne stranke. Na tu dužnost birana je još dva puta. Tijekom Domovinskog rata obilazila je prve crte na ratištu, sudjelovala na međunarodnim forumima gdje je branila pravo Hrvatske na samostalnost i slobodu.
Saborski zastupnik kao voditelj liste HNS-a postala je 1992. godine. Te godine je sudjelovala na predsjedničkim izborima. Pobijedio je Franjo Tuđman, a ona je dobila 6 posto glasova. Na čelu HNS-a bila je do 1994. Nakon isteka saborskog mandata 1995. povukla se iz aktivnog političkog života. Objavila je knjigu „71. Hrvatski snovi i stvarnost“.
U braku sa Antom Kučarom, porijeklom iz Bola na Braču, imala je dvije kćeri, jedna je doktorirala kemiju a druga fiziku. Njeni zetovi, Tomislav Dragičević i Zoran Kopić su preko HNS-a a zahvaljujući njenom utjecaju obavljali visoke dužnosti u hrvatskim državnim tvrtkama.
Umrla je u Zagrebu 6. kolovoza 2009. u 86. godini života. U hrvatskoj javnosti ostavila je dubok trag po angažmanu tijekom 1971. te po kasnijem čvrstom stajalištu prema novim partijskim strukturama od kojih nije tražila milost ili pomilovanje. „Pod njezinim vodstvom tada je oslobođena golema nacionalna energija koja je rezultirala većim građanskim slobodama ali i snažnim gospodarskim uzletom i rastom standarda većine stanovništva“, rekli su kasnije njeni suradnici. Taj pokret, Hrvatsko proljeće, iako je poslije ugušen, po mnogima, bila je priprema za uspješno ostvarenje hrvatske samostalne države do čega će doći dva desetljeća kasnije.
