Enver Moralić

Rođen je 1935, u Kotor Varoši, u obitelji s šestero braće i sestara. Otac mu je bio vozač autobusa, majka domaćica. Moralić tvrdi da je rodom od sredonjovjekovnih bosanskih banova Kotromanića. Od malih nogu želja mu je bila imati „mnogo zemlje, ovaca i krava“. Zato je umjesto gimnazije upisao srednju poljoprivrednu školu koju je završio je 1955. u  Banjoj Luci. Diplomirao je 1962. na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu.

Nakon diplomiranja nastanio se u Vrbovcu i zaposlio se u maloj poljoprivrednoj zadruzi. Nakon toga, kao stručnjak za umjetna gnojiva, zapošljava se 1965. u Kemikaliji Zagreb. Tada se oženio Roswitom, Njemicom, koju je upoznao dok je kao apsolvent bio na ljetovanju u Bakru a ona je tamo bila s grupom njemačkih studenata.  Htio je ići u Kanadu kako bi si mogao priuštiti veliko imanje, ali se pojavila mogućnost da postane šef predstavništva Kemikalije u Frankfurtu.

Kaže da supruga to nije htjela. „Zavoljela je život u Zagrebu, naučila je hrvatski, čak je studirala slavistiku“, govori Moralić napominjući da bolje zna hrvatski od njega, piše knjige i prevodi. Na odlazak u Njemačku presudno je bilo što je kao apsolvent proveo tamo godinu dana, pa je naučio jezik. Odlaze u Frankfurt  1969. a zadatak mu je bio razvijanje poslovnih  veza s bivšim SSSR-om i drugim zemljama Varšavskog pakta.

Taj posao je radio do 1974. kada se posvađao s Kemikalijinim generalnim direktorom. Bio je njegov zemljak, Bosanac, zvao ga je da se vrati i preuzme jedan sektor u tvrtki kao direktor, zaprijetivši mu otkazom ako to ne učini. Kako mu se već bilo rodilo dvoje djece, nije to učinio. Najuren je iz poduzeća, ostao je i bez jugoslavenske putovnice. Tada u Frankfurtu osniva privatnu tvrtku koju naziva Kemokomplex. Zahvaljujući dotadašnjoj poziciji i vezama koje je stekao kroz rad u Kemikaliji,  preuzima dobavljače koje su imale tržište u komunističkom svijetu. Međutim, izvor njegova prvog bogatstva ni danas nije poznat.

Sam kaže da je prvi milijun dolara zaradio nakon prve dvije godine. U početku je radio s petrokemijskim proizvodima. Ključno je bilo poznanstvo s potpredsjednikom tadašnje najveće ruske naftne kompanije Sojuznjeftexport. Radio je s naftom ali i s „proizvodima s kojima je radio prije“. U Moskvi i  drugim istočnoeuropskim metropolama osnovao je predstavništva svoje tvrtke Kemokomplex, koji je tako postao jedna od najvećih trgovačkih kuća u Sovjetskom Savezu. Naftu i naftne proizvode plasirao je na Zapadu.

Imao je ugovor o isporuci nafte Amerikancima.  A onda je dobio zabranu jer je s ruskim partnerom počeo opskrbljivati i Kubu protiv koje je na snazi bio embargo. Kubu je trebalo opsrkbljivati i strateškim kemijskim sredstvima, uz veliki rizik ali i veliku zaradu. Od SAD-a je dobio zabranu trgovine koja vrijedi i danas. Govori se da je najviše zaradio u vrijeme dviju naftnih kriza, prve 1974. i 1975. te  druge 1979. I 1980.

„Imam papir iz kojeg se vidi da je jedan moj brod nafte za petrokemiju u tjedana dana imao 124 kupca. Dok je plovio, promijenio je 124 ruke. Ja sam se kao vlasnik broda pojavio četiri puta. Naravno, svi su tu nešto zaradili“, poslije će reći o tom periodu. Poslove vodi iz Frankfurta, ali je osim u Rusiji, puno vremena proveo u Kazahstanu i Ukrajini, gdje ima tvornicu kemikalija. Stekao je veliko poslovno carstvo koje se proteže u nekoliko država. Ima nekoliko kemijskih tvornica, naftna polja i tvornice plastike u Kazahstanu, nekretnine u Kanadi te rudnik nikla u Rusiji.

Devedesetih se vraća u Hrvatsku. Kaže da je presudno bilo što tu ima prijatelje, a tu mu žive braća i sestre. „Oduvijek volim Zagreb, tu sam proveo najljepše godine studija, tu sam počeo raditi“, kaže o razlozima dolaska napominjući da je u to vrijeme bila i kriza u Njemačkoj. Ali pojavljivali su se problemi kada je htio sudjelovati u kupnji poduzeća. Pokušao je kupiti PIK Vrbovec, ali nije uspio. 1994. ipak kupuje Božjakovinu, poljoprivredno dobro s 2500 hektara. Preporodio ga je.  2003. postaje vlasnik poljoprivrednog kombinata Kutjevo koje se prostire na 7500 hektara oranica, voćnjaka, lovišta i vinograda.

U Sloveniji Moralić ima nekoliko kemijskih tvornica. U Portorožu ljetnikovac i privatnu avionsku pistu. Jednom bratu je kupio lovransku vilu gdje je bila smještena Glazbena akademija. Drugi brat brine se za mesnice u Cavtatu koja se opsrkbljuje proizvodima s Božjakovine. Jedan nećak direktor je zagrebačkog predstavnička Kemokomplexa. Najmlađeg brata najurio je iz dinastičke korporacije nakon otkrića da je bio ljubavnik njegove osobne tajnice.

On sam živi u dvorcu Štakorovec. Ujutro ustaje oko 7 i najprije ode u štalu. Ljubimac mu je islandska kobila Vanja. S njom ide na jahanje sat i pol do dva kroz šumu. Nakon toga doručkuje, čita novine i poštu, počinje s dogovorima i telefoniranjem. Jedino „stopostotno“ povjerenje ima u najmlađeg sina Maxima, koji je završio Ekonomski fakultet u Frankfurtu i s njim je u poslu.   Kćeri će najvjerojatnije ostati u Njemačkoj. Jedna još nije udana a druga je rodila četvrto dijete. Drugi sin Zafir suosnivač je  udruge Sunce koja pomaže ljudima s psihičkim problemima. Supruga je ostala u Njemačkoj. „Ono je njezina domovina, ovo moja“,  govori Moralić napominjući da ona sada piše i slika te, kada su djeca odrasla, ima vremena ostvarivati svoje snove. 

Osim dvorca Štakorovec,  te kuća u Kopru i Frankfurtu ima vilu Crnčić u Cavtatu,  a vlasnik je još tri prigorska dvorca; Prečec, Božjakovina i Sv. Jakov. Na putovanja leti privatnim turbomlaznim zrakoplovom Beachcraft koji može „letjeti do Moskve bez prekida“.  Tvrtka Kemokomplexs ostvaruje godišnje više od 300 milijuna dolara.