Nastavljajući stoljetnu tradiciju proizvodnje grožđa i vina koju je naslijedio od svojih predaka, Ivan Enjingi je na rodnim obroncima Krndije postao ponajbolji vinar u Hrvatskoj i poznat diljem svijeta.
Hrvatskoj je donio prvog zlatnog Decantera, nagradu najpoznatijeg svjetskog stručnog vinskog istoimenoga časopisa koji svake godine donosi izbor i preporuke najboljih vina na svijetu. Na 55 hektara na položajima Hrnjevac, Venje i Mitrovac u vinogorju Kujevo danas ima 400.000 čokota.
Rođen je 17. svibnja 1940. u selu Hrnjevac. Oženjen je za Danicu i otac je dvoje djece.
Sa 17 godina, bio je mladi nadničar, čuvar tuđih svinja i ovaca, koji je već u petom razredu bio prekinuo osnovno školovanje kako bi za kruh zarađivao, konačno odlučio baviti se vinogradarstvom. Preuzeo je te 1957. godine obiteljske vinograde sa 2000 čokota i krenuo u neizvjesnost.
Njegova obitelj Enjingi došla je iz Mađarske u Hrvatsku 1882. Bila je to još uvijek ista država, monarhija. U Hrnjevcu su se rodili Ivanov pradjed Koloman i djed Martin. Po raspadu Monarhije živjeli su tu 50 godina bez ikakvih prava, prije nego što su stekli hrvatsko državljanstvo.
Koloman Enjingi je u Hrnjevcu posadio prve vinove loze graševine i kadarke te tako utemeljio najprestižniju obiteljsku tradiciju uzgoja vinove loze i proizvodnje vina na cijelom tom području.
Ljubav prema vinogradima prenio na sina Martina, a on u obiteljski posao uveo sina Vaclava. Za burnih ratnih i poratnih zbivanja obitelj je ipak uspjela očuvati svoje gospodarstvo. Platila je to velikom cijenom: bili su se ranije priklonili Seljačkoj stranci pa su 1943. istjerani iz kuće, u koju je uselio partizanski štab.
Ivanova oca su u međuvremenu ubili. Ništa nisu imali. Majka je radila za nadnicu, djeda su komunsiti u dobi od 70 godina otjerali na prisilni rad, dok je baka čuvala šestogodišnjeg Ivana i brata mu.
Kasnije, od 1952., kada se stanje popravilo, Ivan je o vinarstvu najviše učio uz svoju baku, dok joj je u podrumima pomagao pretakati vino. Kada je 1957. umro djed donio je konačnu odluku da će raditi za sebe, a ne za druge.
Dvogodišnji boravak u vojsci ga je usporio, ali je ipak uspio. Ivan Enjingi je 1972. prekinuo dotadašnji običaj prodaje vina u bačvama.
Prvi je kupio opremu za punjenje vina u boce i tako spriječio njegovo obevrjeđivanje vodom i miješanjem na putu do konačnog kupca.
Bila je to prekretnica, čija ga je uspješnost povukla da se posveti oplemenjivanju vinograda i istraživanju puteva do najkvalitetnijih vina.
To će ga 1985. dovesti do proizvodnje u cjelosti utemeljene na ekološkom pristupu – slikovito rečeno, jednostavno je zadržao način stvaranja vina kakav je imala njegova baka. Ubrzo je, već šedzesetih godina, u Jugoslaviji bio ili broj jedan ili dva među vinarima. Nije izvozio jer nije imao dovoljno vina ni za domaće tržište.
Danas se njegovi vinogradi stariji od 35 godina brižno čuvaju zbog izuzetne kvalitete koju daju, a novi nasadi se podižu u gustom sklopu do 8500 trsova po hektaru.To omogućava opterećenje manje od kilogram grožđa po trsu i postizanje visoke kvalitete vina. Od zaštitnih sredstava koriste se samo klasična sredstva, bakar i sumpor u minimalnim količinama.
Otkad je 2004. pokupio tri nagrade u Londonu na najutjecajnijem svjetskom ocjenjivanju vina Decanter World Wine Award, postao je poznat u svijetu. Poslao je tri vina. Među 4500 uzoraka jedno je njegovo vino dobilo srebrnu nagradu, jedno je proglašeno šampionom Europe, a drugo šampionom Europe i svijeta. Od tada se u svijetu traže njegova vina. Izvozi u Švedsku i Belgiju, Njemačku, Švicarsku i SAD.
Tadašnji Ivo Sanader uveo zakon o 0,0 promila u prometu, prodaja vina je počela padati... Ivan nije više pio vino, u znak prosvjeda, čak tri godine, devet mjeseci i 27 dana, dok zakon nije "ugašen"
No, Ivanu Enjingiju je u dodijeljena nagrada International Star for Quality. Predstavnici uspješnih svjetskih kompanija dodjeljuju je onima koji su na svjetskoj razini pridonijeli razvoju svoje branše. Među stotinu njih Ivan Enjingi bio je jedini vinar na svijetu koji ju je ikada dobio. Ništa o tome nije znao dok mu nije došao dopis. Bio je to još jedan podstrek izlasku na svjetsko tržište.
Enjigi ima na svome posjedu i arhiv, u koji su ljudi iz cijeloga svijeta već pohranili tisuće boca svojih vina. Tu se povremeno susreće s njima, prate kako se pojedina vina razvijaju kroz godine. Veli kako ta druženja nemaju cijenu.
Pa ipak, u rijetkim trenucma reći će: Da sam znao da ću se ovoliko boriti protiv birokracije nikada se ne bih bavio vinarstvom i vinogradarstvom.
Iako s politikom dugo nije "imao posla", kako je i obećao djedu, nakon tragičnih iskustava njegove obitelji, pred posljednje predsjedničke izbore javno je podržao Ivu Josipovića.
Prije toga se, u jednomr trenutku, priklonio Hrvatskoj seljačkoj stranci misleći da će ona pridonijeti napretku Hrvatske. A Franjo Tuđman ga je nagovarao da uđe u HDZ.
Nedavno je njegovo vinsko kraljevstvo bilo poprilično poljuljano. Njegov 42-godišnji sin Ivan, diplomirani agronom koji je duboko zagazio u političke vode, kao zamjenik gradonačelnika Požege došao je na loš glas u javnosti zbog kockanja i kockarskih dugova.
Govorilo se da je Ivan Enjingi stariji morao prodati dio vinograda Enveru Moraliću. To Moralić nikda nije opovrgao.
Iskusni vinar je svojedobno izjavio jednom novinaru da se njegov sin zasitio politike i došao ga pitati može li ponovno raditi kod njega.
