Hrvoje Šarinić sin je gradonačelnika Sušaka koji je 1945. proglašen narodnim neprijateljem, gradio je nuklearne elektrane, dobio je francusku Legiju časti, bio je bliski suradnik Franje Tuđmana, imao je trinaest susreta sa Slobodanom Miloševićem, potpisao je Erdutski sporazum, s Tuđmanom se razišao 1998., ali ga i danas drži svojim duhovnim ocem.
Rođen je 17. veljače 1935. u dobrostojećoj obitelji. Njegov otac Marijan bio je član HSS-a, gradonačelnik Sušaka, vlasnik kamenoloma na kojem se obogatio između dva rata. Kad mu je bilo devet godina, krajem Drugog svjetskog rata, tragično je preminuo. Prema službenoj verziji, počinio je samoubojstvo, ali obdukcija nije napravljena, „vjerojatno je bilo interesa da je ne bude“, poslije će reći.
Posthumno su komunističke vlasti njegova oca proglasile narodnim neprijateljem, obitelji je konfiscirana imovina. Njegova majka Vila, iz odvjetničke obitelji Marunić, kasnije se preudala za arhitekta Lea Babića koji je zbog nje ostavio svoju suprugu i troje djece. Za vrijeme talijanske okupacije pohađao je talijansku osnovnu školu. Završio je gimnaziju na Sušaku. Znao se potući. Imao je nadimak Pajo. Bio je član ganga Meteori, izdavali su svoj bilten.
Arhitektonsko-građevinski fakultet, smjer mostogradnje, upisao je u Zagrebu 1952. Studirao je deset godina. Tijekom studija upoznao je buduću suprugu Eriku u crkvi sv. Vinka. Nakon diplomiranja zaposlio se u Hidrogradnji. 1963. je dobio tromjesečnu stipendiju u Francuskoj. Otišao je sa suprugom koja je bila trudna. Stanovali su u hotelu. Od Hidrogradnje su dobili stan koji se u tadašnjoj SFRJ čekao desetak godina.
Ostao je u Francuskoj. Napredovao je u tvrtki Citra od tehničkog crtača, do šefa projektnog tima. Potom prelazi u poduzeće za javne radove Spie Batignolles gdje je bio zadužen za nuklearne probe za atomske bombe. Od 1967. do 1974. bio je regionalni direktor te tvrtke, kontrolirao je tad nekoliko njihovih podružnica. Svaki mjesec je išao na „put oko svijeta“ na relaciji Pariz-Carachi, Singapore-Darwin u Australiji-Nova Kaledonija-otoci Fiji i na kraju Tahiti gdje se najduže zadržavao jer je tamo radio za vojsku.
Bio je voditelj izgradnje nuklearne elektrane u Bordeauxu 1971. Najveći posao kojim je rukovodio bila je izgradnja dviju elektrana u Južnoafričkoj Republici 1974. gdje je ostao šest godina. Radio je i za francusku vojsku. Dobio je francusko državljanstvo, Legiju časti koju je potpisao predsjednik Jacques Chirac.
Početkom osamdesetih vraća se u Hrvatsku, u Zagreb, gdje je bio direktor predstavništva francuske nuklearne industrije koja je lobirala za izgradnju nuklearne elektrane u Prevlaci kod Zagreba u čemu nije uspio. 1983. odlazi u Casablancu, u Maroko, gdje je bio generalni direktor u tamošnjem najvećem građevinskom poduzeću. Ostaje do 1987. kada se, nakon umirovljenja, vraća u Zagreb gdje je kupio kuću, te dvije kuće za odmor, jednu u Bolu na Braču, a drugu u Lasinji kod Karlovca.
U politiku je ušao potkraj 1989. Poslao je Tuđmanu pismo sa životopisom u kojem sam mu se stavio na raspolaganje. Kaže da mu je „bilo jasno što se tada događa“. Pozvan je u „baraku“ u Savskoj, i tako je počela njegova politička karijera. Do izbora je obavljao administrativne poslove u stranci, a nakon pobjede HDZ-a postaje najprije šef kabineta a potom predstojnik Ureda predsjednika. Tu je dužnost obavljao s prekidima u tri navrata. Bio je osoba od najvećeg Tuđmanovog povjerenja. Jedini je kod njega mogao ući bez kucanja, imao je stalnu direktnu telefonsku liniju s njim, često je s prvim hrvatskim predsjednikom razgovarao dok se on poslijepodne odmarao u uredu slušajući radio.
Nakon parlamentarnih izbora 1992. dobio je mandat za sastavljanje vlade. Na dužnosti premijera bio je do travnja 1993. U to vrijeme je buknula afera oko prodaje Dalmacijacementa gdje se spominjala i provizija, inflacija je bila velika, napali su ga nakon što je u Saboru izjavio da „državu doživljava kao poduzeće“, a on sam nije se dobro snalazio u makroekonomskim pitanjima. Dao je ostavku, naslijedio ga je Nikica Valentić.
Nakon toga Šarinić vratio na mjesto predstojnika Ureda predsjednika. Bio je šef hrvatskog pregovaračkog tima s pobunjenim Srbima, voditelj Povjerenstva za odnose s Unproforom. Išao je u tada tajne misije u Beograd gdje se trinaest puta sastao sa Slobodanom Miloševićem. Pregovarao je s brojnim međunarodnim posrednicima. Od svih u najlošijem sjećanju mu je ostao lord David Owen.
Bio je u Daytonu. Potpisao je Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Ugovorio je izgradnju istarskog ipsilona s francuskom tvrtkom Bouygues što u javnosti nije dobro prihvaćeno zbog uvjeta izgradnje. Nakon što se razbolio Tuđman ga je opet zvao jer je imao problema u Uredu. „Nisam ga mogao odbiti. Amerikanci su mu tada na sirov način rekli da ima još šest mjeseci života“. Tada je posredstvom predsjednika Chiraca jedna medicinska ekipa operirala Tuđmana. Živio je još tri godine.
1998. se opet razišao s Tuđmanom. U jednom intervjuu je optužio Ivića Pašalića, tadašnjeg savjetnika predsjednika RH za unutarnju politiku i SIS da javno sotonizira njega i neistomišljenike radi njihova isključenja iz političkog života. Pašalić je odmah odbacio takve tvrdnje. Nakon razgovora s Tuđmanom koji nije stao na njegovu stranu dao je ostavku.
Te godine u prometnoj nesreći poginuo je jedan od trojice njegovih sinova.
Sljedeće godine je izdao knjigu „Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem“. Nakon Tuđmanove smrti stajao je u počasnoj straži uz njegov odar. 2000. se priključio Demokratskom centru gdje je kraće vrijeme bio aktivan. Živi sa suprugom Erikom u Samoboru. Oglasio je prodaju velike kuće na obroncima blizu grada za oko 2,5 milijuna eura a manju bliže središtu već je izgradio. Ne bavi se politikom.
Novinarima je rekao da sređuje bilješke i da ga sve više hvata nostalgija za rodnim Sušakom. Devedesetih je tražio da Sušak bude zaseban grad, odvojen od Rijeke, ali „odnos snaga“ je bio takav da u tome nije uspio.