Rođen je 14. svibnja 1922. u mjestu Veliko Trgovišće u Hrvatskom zagorju. Njegov otac Stjepan je bio član HSS-a i općinski načelnik. Majka Justina rođena Gmaz umrla je 1929. kad je krenuo u osnovnu školu. Imao je dva brata: Ivicu i Stjepana.
U Velikom Trgovišću je od 1929. do 1933. pohađao pučku školu, a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu od 1939. do 1939. Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca pohađao je od 1939. do 1941. Tada je prekinuo školovanje i priključio se partizanima. Od 1942. bio je član KPJ. Djelovao je na području sjeverozapadne Hrvatske. Bio je rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare, zamjenik komesara u brigadi „Braća Radić“, a iz rata izlazi s činom bojnika kao načelnik Personalnog odsjeka štaba X. Korpusa.
U siječnju 1945. upućen je u Beograd u Vrhovni štab Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije. Radio je u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane. Njegov otac, koji je bio vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJA-a i njegova pomajka pod nejasnim okolnostima stradavaju 1946. Od 1957. radi u Generalštabu JNA.
Te godine je završio Višu vojnu akademiju i izdao knjigu „Rat protiv rata“ u kojem izlaže koncepciju naoružanog naroda. Od 1959. je bio pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. 1961. je na osobni zahtjev napustio vojnu službu i vratio se u Zagreb gdje je osnovao Institut za historiju radničkog pokreta kojemu je postao i ravnatelj. Dvije godine kasnije postao je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti a 1965. je doktorirao iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom „Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenje 1918. do sloma 1941“.
Bio je potpisnik Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku 1967. Nakon što je tri godine ranije bio optužen za „buržoasko nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnom pitanju, 1967. je smijenjen s mjesta ravnatelja, isključen iz SK, zabranjen mu je rad na Sveučilištu, i umirovljen je. Unatoč tome, nastavio je djelovati u okviru Matice hrvatske i Matice iseljenika. Nastupao je na tribinama i objavljivao radove. 1969. objavio je knjigu „Velike ideje i mali narodi“ u kojoj se bavi pravom malih naroda na samoodređenje.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. uhićen je u siječnju 1992. U politički montiranom procesu osuđen je najprije na dvije godine zatvora a potom mu je kazna smanjena na devet mjeseci. Uhićen je i 1981. zbog intervjua koje je dao švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju. Osuđen je na tri godine zatvora i pet godina javnog istupanja. U zatvoru u Lepoglavi bio je u dva navrata, od siječnja 1982. do veljače 1983. kada je otišao na liječenje, te od svibnja do rujna 1984. kada je zbog zdravstvenog stanja pušten. Putovnica mu je vraćena 1987. Od tada je putovao po Kanadi, Sjedinjenim Državama i europskim zemljama. Držao je predavanja, razgovarao s iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore.
U lipnju 1989. u prostorijama Nogometna kluba „Borac“ na Jarunu osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu. Tada je izabran za njenog predsjednika. Na prvim višestranačkim izborima 1990. premoćno osvaja vlast. Izabran je za predsjednika Predsjedništva. Kad je Hrvatska 1991. bila izložena velikosrpskoj agresiji. Tuđman je zagovarao kombinaciju stalnog pregovaranja i primirja a povremenim vojnim udarima kojima je rušio snagu JNA. Prihvatio je Vanceov plan kojim su u Hrvatsku stigle međunarodna snage, Unprofor.
Na kraju je 1992. Hrvatska međunarodno priznata, te godine Tuđman je premoćno pobijedio na prvim predsjedničkim izborima, u Bljesku i Oluji 1995. poražene su srpske pobunjeničke postrojbe a Podunavlje je za dvije godine vraćeno kroz mirnu reintegraciju.
Na predsjedničkim izborima 1997. dobiva novi mandat. Te godine nakon pregleda u bolnici Walter Reed Amerikanci mu daju svega nekoliko mjeseci života. No, on se oporavlja i nastavlja raditi. Ipak, potkraj 1999. bolest je napredovala. Umro je u Kliničkoj bolnici Dubrava 10. prosinca 1999. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Bio je državnik koji je vodio zemlju u vrijeme njene borbe za samostalnost kada su ostvarene neke od najvažnijih vojnih pobjeda u novijoj hrvatskoj povijesti.
U braku za suprugom Ankicom imao je troje djece. Miroslava, Nevenku i Stjepana.
I prije nego je dosao na vlast Franjo Tudman bilo je dosta korupcije,ali on je svojim dolaskom na vlast "korupciju" jos vise ucvrstio i dao povoda da se siri. Ovdje je primjere nepotrebno nabrajati jer ih je bilo previse.Dovoljno jee citati ili slusati stare HDZ_ovce koji samo pisu o Karamarkovoj "nevinosti".To su pravi rodoljubi.