Diplomat, veleposlanik, bivši predstavnik RH pri EU i NATO-u

Janko Vranyczany-Dobrinović

01.12.2016.
u 00:00
Bio je ministar turizma u prvoj hrvatskoj vladi. Krajem devedesetih bio je šef Zoranu Milanoviću. Danas živi u Bruxellesu u manjoj vili ispunjenoj portretima svojih obiteljskih prethodnika.
Pogledaj originalni članak

Rođen je 27. svibnja 1920. u dvorcu u Bedekovčini kod Krapine. Potomak je stare hrvatske plemićke obitelji Dobrinović koja je iz Bosne u 15. stoljeću pobjegla pred Turcima. Najprije su živjeli u Vranjicu kod Splita, zbog čega su prezimenu dodali  Vranjican.

Nakon toga su otišli na Hvar, a potom u Rijeku, Senj, Severin na Kupi. Prezime su mađarizirali u Vranyczany. Jedan od Vranyczanyja bio je ministar financija u vrijeme bana Josipa Jelačića. Potkraj 19. stoljeća obitelj je kupila nekoliko dvoraca u Hrvatskom zagorju. Janko je djetinjstvo proveo u Bedekovčini. Dvije godine, 1937. i 1938. proveo je u Bruxellesu gdje je učio francuski, a zauzvrat je svoje vršnjake podučavao tenisu.

Tijekom Drugog svjetskog rata bio je kao domobran poslan u elitnu časničku školu u Stockerau u Njemačkoj. Nakon povratka trebao je ići u ustašku vojnicu. Kako to nije htio, general Ante Vokić ga je uzeo za svog ađutanta. Bio je svjedok puča Lorković-Vokić u kolovozu 1944. protiv Pavelića. Kada se vratio s odmora 1. rujna 1944. zatekao je blijeda lica. Puč je otkriven a Vokić i drugi uhićeni.

Krajem Drugog svjetskog rata odlazi u Italiju. Diplomirao je  u Vatikanu komunikacije. Komunističke vlasti su im konfiscirale svu obiteljsku imovinu. 1948. stigao je u Bruxelles. Čekao je odlazak u Sjedinjene Države gdje ga je trebao posiniti jedan bogati prijatelj obitelji.

Kako je njegov sponzor dok je čekao „papire“ umro, zaposlio se u austrijskom turističkom uredu. 1952. je promijenio posao, uvozio je hmelj za belgijske pivovare.

Dvije godine je proveo u francuskom Dijonu. Kao privatni poduzetnik radio je do 1968. Tada se vratio u austrijsko turstičko predstavništvo kao generalni direktor.

Uoči  demokratskih promjena 1990. zajedno  s drugim hrvatskim plemićima uputio je javno pismo u kojem su se novim vlastima stavili na raspolaganje.

Bio je kod kardinala Kuharića. Upitao ga je za savjet koga podržati. Rekao mu je: „ Zašto ne Tuđmana, za neko vrijeme“.

Preko Šarinića je došao do Tuđmana. Postao je ministar turizma u prvoj hrvatskoj vladi. Potom se vratio u Bruxelles. Lobirao je za hrvatske interese koristeći se svojim vezama i poznanstvima. U listopadu 1991. postao je ravnatelj Hrvatskog ureda za veze s EZ-om i NATO-om. „Nismo još ni bili priznati kad sam počeo zastupati Hrvatsku u Bruxellesu, pa sam, prije no što sam mogao biti veleposlanik, bio ravnatelj Hrvatskog kontaktnog ureda za Belgiju i Europsku zajednicu, rekao je.

Tuđmanu je prenosio poruke iz NATO-a i Bruxellesa. Često je s njima razgovarao. Kaže da ga je uvažavao kao sugovornika, mogao mu je za razliku od mnogih sve reći, ali nije ga uvijek slušao. Negira mogućnost dogovora Tuđmana i Miloševića o bilo kojem pitanju. „Dogovor između njih dvojice bio je nemoguć, jer se njihov odnos svodio na to tko će koga nadmudriti“, rekao je.[PHOTOS]

Jednom mu je poručio da ga više ne gnjavi Kopenhaškim kriterijima. „To neka rade oni poslije mene“, kazao je pretpostavljajući da je pritom mislio „na Račana kojega je jako cijenio i o njemu nikada privatno nije rekao ništa loše“.  

Poslije je, nakon promjene vlasti 2000.  savjetovao Račana, kako nastupati prema EU i NATO-u. Nakon njega je došao Sanader.

Krajem devedesetih bio je šef Zoranu Milanoviću, kasnijem hrvatskom premijeru kad je bio u hrvatskoj misiji pri NATO-u.

Zbog visokih godina je odavno u mirovini. I početkom svojih devedesetih  vozio je automobil u Bruxellesu. „Janko, s tobom je tako ugodno razgovarati, nikada od mene ništa ne tražiš za sebe“, rekao mu je jednom prigodom Tuđman.

Iza sebe ima dva braka. U prvom je bio oženjen s plemkinjom iz Belgije, s kojom ima sina Marka, koji ima draguljarnicu u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića. Razišli su se ali ostali u dobrim odnosima. U drugom braku je od 1978. s Austrijankom Evom.

Upoznali su se tijekom jednog turističkog sajma gdje je radila u uredu grada Salsburga.  

Njegova sestra, barunica Ana Marija, pokopana je u obiteljskoj grobnici, u  mirogojskim arkadama. Živjela je u Johanessburgu sa svojih šestero djece. To joj je bila posljednja želja.  Janko živi u Bruxellesu u manjoj vili ispunjenoj portretima svojih obiteljskih prethodnika.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.