Forever young

U sjećanjima na prošlost boje se tope. Ipak, linije su jasnije, površine glatkije, zrake sunca padaju pod savršenim kutom. Lica koja nas okružuju, u toj konkretnoj epizodi sjećanja, nikad se neće izmijeniti. Miris iskrzane limarije lifta s notom zaprške od prije dvadeset i nešto godina u jednom od bilijuna neurona u mom mozgu, vjerujem, nestat će tek zajedno sa mnom.

Vraćam se iz škole, sjećanje me navodi da sam prvi osnovne. Pred zgradom u kojoj stanujem namjestim umornu pozu, možda je tek drugi tjedan nastave, ali volim susjedima dati do znanja da se napokon bavim nečim ozbiljnim i odgovornim, što izaziva ozbiljan umor. Čika Lazo, koji živi u prizemlju, star je čitav moj život, godinama laktovima utabava dekicu na prozorskoj klupici, čak i kad je kiša, i uvijek me pita:

„Jesi li se umorila?“

Napravim dramatsku pauzu, a onda dostojanstveno kažem:

„Jesam.“

Toga dana čika Laze nema, pred zgradom su kola Hitne pomoći, a on i susjede, načičkane kao vrane na stubištu i oko lifta, vrte glavama, odmahuju, sklapaju ruke i uzdišu. Saznajem, umrla je Kata, imala je samo trideset i pet godina. Tako mlada.

Čuj, tako mlada, pa i nije to neka mladost, da toliko moraju plakati, naživjela se žena… Bilo bi šteta nekog djeteta, stvarno mladog, pomislila sam tada.

KONTRAINDIKACIJA ZRELOST

Očekivano, perspektiva se mijenja. Sada kad sam se i ja već naživjela, kći me pita: „Mama, jesi li ti stara?“

Nakon što sam se skanjivala odgovoriti, ona me uzima za ruku, izvrće ju i pokazuje kožu na laktu govoreći: „Pogledaj, vidiš da tu malo ipak jesi, ali samo malo…“. Nije me željela rastužiti zbog moje evidentne starosti. Zapravo, vrlo si mali i mlad kad osjetiš da biti star i nije nešto dobro, da je za sažaljenje, da ne kažem tek koliko je danas to nepoželjno.

Ne treba tu nikome strogo suditi, još u usmenoj književnosti poznate su priče o čarobnom zrcalu, djevojci koja nikada nije ostarjela pa stoljećima divna, mlada i uplakana luta po svijetu jer su joj svi voljeni ostarjeli i pomrli, a ona je osuđena na vječnu patnju, život.

Priče o neostvarenoj ljudskoj želji, besmrtnosti, bajke koje ponekad imaju ozbiljan utjecaj na zbilju, toliko ozbiljan da u relaciji sa zdravim razumom sve skupa djeluje pomalo komično i pomalo tužno.

Recimo, u prestižnom zagrebačkom hotelu, pod staklenom kockom, kutija tabletica. Glasoviti znanstvenik za djelovanje proizvoda kaže da će ne samo usporiti ili zaustaviti starenje već i pomlađivati! To je san koji želi podijeliti s nama. Ostavimo sad po strani to što proizvod nije prošao ozbiljna testiranja, što nije lijek, nego samo dodatak prehrani (a pitam se, i kada bi bio lijek, što bi liječio i za koja bi se stanja prepisivao, bi li u kontraindikacijama stajalo: životno iskustvo, zrelost i sl.), kaže, štiti nas od preranog starenja. Postoje neke fraze koje su toliko izlizane da ih se više ne propituje, samorazumljive su i hipnotizirano ih slušamo, kao prerano starenje, protiv čega se svi, jasno, borimo.

Međutim, osim također izlizanog alkohola i cigareta, ne govori se puno o tome što ga izaziva.

Rijetko se iznose primjeri bijednog društvenog i političkog stanja (lica radnika Đakovštine ili Dalmatinke Nove sjajan su primjer preranog starenja), izvrnute društvene vrijednosti, strah za egzistenciju, gubitak posla, ovrha nad stanom, rezignacija nad predizbornim cirkusom, otrovni i predugi repovi rata, kriminala i ratnih zločina.

Dobar dio ljudi koji su pogođeni navedenim uzrocima prijevremenog starenja teško da će za kutijicu tableta moći izdvojiti oko 200 eura, ciljana skupina potrošača je, recimo, istarski župan, koji u danom trenutku sjedi u prvom redu dvorane prestižnog zagrebačkog hotela. Navodi Istru kao regiju poznatu po dugovječnosti u kojoj bi svakako trebalo otvoriti laboratorij u kojem bi se ispitivao antioksidansni kapacitet istarskih namirnica (koje ne možete naći u Lidlu na akciji, a mislim da je tamo jedna od preranije ostarjelih skupina), također, naglasak se više ne stavlja na liječenje bolesti, nego na preventivu, turizam preventive, bio bi zgodan. Preventive čega? Vjerojatno smrti, u konačnici. Da nije riječ o tako tragičnim kategorijama, bilo bi smiješno, dobro, smiješno je i ovako.

DYLANOV RECEPT

Iako neupitno, starenje je relativno. Kao i bogohulna činjenica o upitnoj vrijednosti svakog života. Možeš ga proživjeti tako da nemarom i obiješću usmrtiš četvero ljudi, a i dalje, u poznim godinama, izgledaš kao mladić. Velikom i starom Charlieju Parkeru mrtvozornik je odredio starost između 50 i 60 godina iako su mu u trenutku smrti bilo tek 34. Ono što je stvorio tako mlad i star besmrtno je, toliko savršeno mlado i iskonsko, kao eliksir života samog, kada bi postojao.

U zadnje vrijeme mnogi moji poznanici (koji su se već naživjeli, kao i ja) opsesivno jedu sjemenke između satova joge, predano rade na sebi i znaju sve o svim E-ovima, vjerujem, kraj će dočekati puno mirniji znajući da su sve poduzeli.

Predlažem opuštanje u činjenici da će život proći, prošao je i većima od nas, stavimo naglasak na pitanje: Što do tada? Kad zabunom prebacim na sjednicu Hrvatskog sabora, pomislim, bilo bi strašno da je ljudski vijek dulji, teško je podnijeti još jednu repliku. Ako baš želite siguran recept za mladost, nalazi se u Dylanovoj pjesmi:

„May your hands always be busy, may your feet always be swift, may you have a strong fondation when the winds of changes shif… May your hart always be joyful, and may your song always be sung, may you stay forever young.“

Ako ne znate engleski, pogledajte u rječnik, to će vas pomladiti.