Štir je od pamtivijeka na našim prostorima jedan od najrasprostranjenijih korova, a malo je znano da se odnedavna uzgaja i kao kultivirana žitarica. Korijeni Amaranthusa čijoj obitelji i sam pripada sežu u najstariju povijest, po nekima čak do 5000 g. pr. Kr. Danas poznat i pod imenom amarant, štir je bio nezamjenjiva hrana peruanskih Inka i meksičkih Asteka. Španjolski osvajači pokušali su ga iskorijeniti jer je domorocima služio ne samo za jelo nego i za kultne obrede te ceremonijalne svečanosti.
Amaranthus ima šezdesetak srodnika, među kojima je uzgojni amarant (žitarica) u nas poznat kao crveni štir. Naraste do 2-3 m uvis, ovisno o kakvoći tla, prihrani i vlazi, a metlica sa zrnjem duga je i do 90 cm. Sije se u proljeće, a iskustva još rijetkih uzgajivača u Hrvatskoj i Sloveniji opravdala su proizvodnju sadnica koje se polažu u zemlju u razmacima po 40 cm. Naime, tako se biljka lakše okopava jer je uzgoj ekološki.
Poželjno je kvalitetnije zemljište, s više vlage i s ranijom sjetvom. Time se doseže viši rod koji se ubire u jesen, a nakon skidanja metlice se suše pod prirodnim uvjetima, nerijetko u staklenicima, odnosno plastenicima. Poslije toga je "vršidba" metlica i pospremanje sjemenki, koje se presušuju kako bi se mogle mljeti.
- Brašno amaranta upotrebljava se kao dodatak prehrani, neka vrsta začina, ali nije rijeć o aromi nego o ljekovitim svojstvima te biljke. Nepisano je pravilo da brašno uzimaju samo bolesni, ne zbog cijene koja je u Njemačkoj 20 puta viša nego za pšenično brašno, već zato što ga ima malo - kaže Bernarda Orehovec iz Čakovca, koja zasad jedina u Hrvatskoj uzgaja amarant.
Po dosad dokazanome, sjeme crvenog štira nadmašuje sve ostale žitarice količinom bjelančevina, kojih je biološka vrijednost ispred mlijeka, soje i sl. Bjelančevine amaranta sadržavaju i natprosječnu količinu aminokiseline lysina i metionina te imaju uravnotežen omjer ostalih aminokiselina. Zbog ostalih svojstava pomaže oboljelima od celijakalije, od povišena kolesterola, a ima i lecitin koji pridonosi izgradnji mozga i nervnog sustava. Uz sve to amarat ima dvostruko više minerala nego ostale žitarice, a samo u usporedbi sa pšenicom ima triput više magnezija, četiri puta više željeza i pet puta više kalcija.
Zato su zacijelo opravdana očekivanja da ta biljka drevnih Inka unese pravu revoluciju u modernu prehranu. Isprva samo kao koristan i poželjan dodatak različitim jelima, zbog ograničene i skupe proizvodnje još se neće moći široko primjenjivati. Također, tvrdi Bernarda Orehovec, na široku primjenu treba pričekati i zato što skupina stručnjaka još proučava neka pehrambena i ljekovita svojstva štira.
Jovo ROJČEVIĆ