Otprilike istodobno dok su se u Državnom izbornom povjerenstvu prebrojavali posljednji glasovi birača, dogodilo se neizbježno – Zoran Milanović povukao se s dužnosti predsjednika SDP-a. Iza sebe ostavlja stranku u opoziciji, gdje je provela i većinu njegova mandata, ideološki i kadrovski obezglavljenu, ali i razočarano, duboko rezignirano glasačko tijelo koje socijaldemokraciju zamišlja bitno drukčije od svoga samoprozvanog prvog nositelja. No, je li to jedina ostavština sada već bivšeg SDP-ova čelnika?
Stao iza generala
Tijekom desetljeća vladavine njegov možda i najveći uspjeh skidanje je posve pogrešne i promašene stigme nenarodne vlasti sa svoje stranke pa i s cjelokupne lijeve opcije. Premda je prošle jeseni, otvarajući kampanju, izazvao podsmijeh lepetom hrvatskih zastava, u tome je ostao konzistentan do samoga kraja ne dopuštajući nikome da “bude veći domoljub od njega”. Da nije riječ o pukoj frazi te da je spreman po bilo koju cijenu braniti hrvatske nacionalne interese dokazao je nizom svojih poteza i godinama ranije.
Kao predsjednik ljevičarske Vlade nije se još u rujnu 2011. godine ustručavao reći da je na Gotovinina pleća prebačena odgovornost koja mu ne pripada, kada je izjavio da, tada još utamničeni general “plaća tuđi ceh i tuđi dug”. Ma koliko se desnica upirala zanijekati Milanovićev doprinos koji je podrazumijevao lobistističku, logističku i materijalnu potporu generalima, o njegovoj ulozi u haaškim procesima dovoljno govori i javna zahvala generala Ante Gotovine pred prepunim Trgom bana Jelačića, dočekana dijelom i na nož.
Odlučnost je pokazao i s prvim naznakama mogućih optužnica iz Bosne i Hercegovine. U zaštitu naših časnika stao je riječima da političke optužnice Hrvatska više neće primati te pozvao susjede “da gledaju svoj posao”. Uopće, za prvo je putovanje nakon imenovanja predsjednikom Vlade odabrao upravo BiH. Nitko mu ne može osporiti da onamo nije išao po glasove, svjestan da Vitez ili Široki Brijeg nikada neće biti izborna baza SDP-a. Uputivši se u Mostar 2012., u času kada je postojala realna opasnost da planu međunacionalni sukobi te obilazeći u neredima oštećene zgrade Hercegovačko-neretvanske županije i sjedišta HDZ-a, izborom institucija koje je obišao te izjavama danim u Mostaru pokazao je da vodi najsuvisliju i za bosanskohercegovačke Hrvate najbolju politiku koja se naspram BiH krojila u Zagrebu unatrag dva desetljeća.
Govoreći o položaju Hrvatske unutar Europske unije, svojim je izjavama i stavom u više navrata kazao i pokazao da “u Bruxelles neće ići po mišljenje”. Pa ni u Budimpeštu i Beograd. Ma koliko mu politički suparnici predbacivali da nas je zavadio sa svim susjedima, Milanović je jedini imao snage odgovoriti na opetovane uvrede o povampirenim ustašama na račun hrvatskog naroda koje su posljednjih mjeseci stizale s one strane srbijanske granice. U konačnici, ali za ovaj opljačkani narod ne i najmanje važno, Zoran Milanović se ni na koji način nije okoristio premijerskim položajem. Svjestan te činjenice i sam je nedavno rekao da se neće dovijeka baviti politikom jer nešto mora i zaraditi.
“Mi ili oni”
No, što je od njegove politike zaradila stranka, ali i hrvatski građani? Tvrdoglavim inzistiranjem na lex Perković, kao i blokadom granice sa Srbijom usred izbjegličke krize osigurao si je više unutrašnjih i vanjskih neprijatelja nego svi njegovi prethodnici zajedno. Ma koliko odgovornost za ideološki rasap prebacivao na Tomislava Karamarka, izjavom “mi ili oni” itekako je pridonio njegovu produbljivanju. Zaigran nadmudrivanjem s danas posrnulim HDZ-ovim čelnikom propustio je uočiti koliko je, što salonskim što kafanskim vođenjem stranke, od socijaldemokracije udaljio i sebe i svoje glasače. Baš kao što je od stranke udaljio istaknute prvake i članove, poput Slavka Linića, Ive Baldasara, Mirele Holy, Aleksandre Kolarić i mnogih drugih, cijeli niz zdravomislećih lijevih intelektualaca, ali i glasače srpske manjine. Dokazujući Karamarku da je veći Hrvat, sve je više nalikovao svojem negdašnjem ideološkom antipodu pa je od njega, posve pogrešno, baštinio ideju o koaliciji jer mu je važnije bilo biti “narodan” nego uvjeren u snagu svoje stranke. Kojoj sada u miraz ostavlja spaljenu zemlju: ovakvom politikom SDP je u pet godina izgubio 30 posto saborskih mandata. Barem je nečemu – svojoj ćudi – ostao posve dosljedan, kada je u izbornoj noći propustio čestitati pobjedniku. Vodeći politiku visokih tenzija pritom je propustio uočiti ono pogubno: da su njegovi birači puno pristojniji od njega.
>> Koliko je Zoran Milanović izgubio u glasovima hrvatskih Srba?
nije on skinuo nikakvu stigmu s ljevice, velik broj Hrvata i dalje SDP doživljava kao "nehrvatsku" stranku