Kuhamo se u medijskom loncu

Svog Iveka navečer mogu dovući pred telkač samo ako mu obećam da nebumo gledali Dnevnik. To je, veli, preveč tužna emisija. Zato jer njegovog dedu vijesti iz Dnevnika uvijek i rastuže. A moj unuk ne voli tužnog dedu. Zato mi predlaže da, ak baš moramo, pogledajmo jednu od emisija o kuhanju. Iako mojem unuku ni to baš nije jasno da se u našoj kući toliko gledaju emisije s kuhačom. Kad njegova baka njemu kuha najbolje ćufte na svijetu! Čak bolje i od teta u vrtiću.

I tu je u našoj kući podvučena crta između dječjeg svijeta i ovog koji mi stariji živimo. I kojeg smo si sami skuhali. A kak i ne bumo kad nas mediji toliko uče kulinarskim vještinama. Tak se samo na nacionalnoj TV vrte čak četiri stalne emisije o kuharstvu. I kao da joj to nije dosta, prošli nam tjedan iz čista mira na malim ekranima pusti svog prvog velikog majstora TV kuhinje Stevu Karapandžu. Mlađahnog Stevu iz sedamdesetih i osamdesetih u kompi s Oliverom Mlakarom sjećamo se, doduše, samo mi stariji.

Tak da je dobro da su nam usput pustili i nekoliko starih kadrova. I skoro da su nam nad prvom i silno popularnom emisijom “Male tajne velikih majstora kuhinje” potekle ne samo sline, nego i suze. Ako ne baš za onom zajedničkom nam državom, a onda za mladošću. Kak je to bila prva i jedina kulinarska TV emisija na jedinoj TV, fakat se može reći da smo živjeli u jednoumlju. Ali u tom jednoumlju u kojem se živjelo “par-nepar” i vladale razne nestašice, bar nije bilo kontejnera, otkaza, neisplaćenih plaća i prezaduženosti. Ni menadžerskih i kumovskih ugovora i tajnih računa. Ili je bilo, ali se o tome javno nije bilo govora.

U svakom slučaju sve je bilo jednostavno. Znalo se da imamo samo dvije vrste neprijatelja: vanjske i unutarnje. Čak smo, danas aktualnu, hobotnicu imali pod kontrolom. Samo u loncu ili ispod peke, ak smo si mogli priuštiti. Ni svog nacionalnog Ivu nismo imali. Bilo je doduše, više Iva. Na primjer, Ivo Latin. I jedan koji nije bil čak ni Ivo nego samo Ivica. I nisu nam uopće izgledali opasno. Ali su nam opasno uvalili. Dobrovoljno Hrvatsku prepustili u naše ruke. Da budemo konačno sami svoji. I kaj? Pod frazom “svoji smo”, odmah smo svojski počeli mažnjavati iliti jamiti. I naivno mislili da će na tome ostati. Da će ona “tko je jamio – jamio” stvarno značiti kraj. A kad tamo, autor te poznate izreke, zajedno s njom, otišao u povijest. A povijest se na svoj starinski način nastavila ponavljati do danas. I tak sami sebi postajemo najveći i najopasniji vanjski i unutarnji neprijatelji. Lakše bi nam trebalo biti zato kaj znamo da su nam ostali samo unutarnji neprijatelji. I da smo svi zajedno unutra. U istom loncu.

I kaj mi preostaje nego da svom Iveku predložim da idemo baku nacimati da nam skuha ćufte. “Jupiiii!”, veselo poskoči dečec. I onda se uozbilji: “A tvoj Dnevnik, deda”? Umjesto odgovora otvorim mu pjesmaricu “Sljemenski surfer” našeg prijatelja Josipa Ivankovića. I uperim prst na stihove: Telkač – udav strašni, sve guta revno./Telkač gledaj samo pet minuta dnevno.