10. priča: Vladimir Bergman: Otac

Bio je sprovod njezina oca. Stajala je pokraj odra, crna i mršava, uvučenih, tamnih očiju, ukočena i odsutna. Pognuta glava i vrat kao da je slomljen, izbrisali su urođeni ponos i zamračili njezinu vedru ljepotu kojom je oduvijek plijenila sve oko sebe. Znao sam da se oca oduvijek sramila, mislio sam čak i da ga nije voljela, pa su me pomalo začudili taj duboki očaj i ta skoro opipljiva bol koja ju je obavijala. Nakon sprovoda, dok smo sjedili u obližnjem kafiću, suhim i bezvoljnim glasom rekla mi je kako se njezin svijet u jednom trenu toliko okrenuo i vratio je na put kojim je nekad kročila zajedno s ocem, kao da joj je nekakav vjetar iz same dubine savjesti pred licem počeo listati knjigu sramote i istine njezina ponašanja prema njemu i uspomenama koje je živio. Bila je jedinica, majka joj je umrla kada je imala deset godina i ostala je živjeti sama s ocem i bakom u jednom malom gradu blizu Zagreba. Nisu bili imućni, ali su uvijek imali što im je bilo potrebno. Otac je bio tih i neprimjetan radnik na jednom pustom poljoprivrednom gospodarstvu, visok i koščat, s tužnim i dobroćudnim izrazom lica. Nije imao nikakvih naročitih poroka, nije zalazio u društva, nije se zanimao ni za što niti je tražio bilo kakvu zabavu. Jedino zadovoljstvo, ili čak sreću, nalazio je u trenucima nakon napornog radnog dana kada bi si poslije žudno pojedene večere natočio čašu vina, zapalio cigaretu i opušteno, blaženo i umorno, ljuljajući se na svom stolcu, promatrao svoju kćerkicu koja je sjedila do njega i s dječjom znatiželjom promatrala ga nagnute glave poput psića pokušavajući prodrijeti u njegov svijet koji joj je bio beskrajno tajanstven. Uvijek bi se u tim trenucima smiješili jedno drugom. Svojom teškom i grubom rukom gladio ju je po kosi gledajući je dobrodušno, kao da se ispričava za nesigurnost i nespretnost kojom joj je prilazio. Takvih i sličnih trenutaka nježnosti doduše nije nedostajalo, ali opet, bilo gdje, na izletu, u šetnji, u kući, na sanjkanju, uvijek je s čuđenjem i napeto promatrala i upijala njegovu tišinu i tugu i proučavala, kako je ona to tada osjećala, tu pomalo nejasnu ljubav, plašeći se da se i ta čudna nit njihove komunikacije ne prekine, da je možda ne prestane voljeti. Kada je krenula u srednju školu, očeva tajnovitost polako ju je prestala kopkati i u biti ga je baš zbog toga počela iskorištavati za slobodu svojih izlazaka i ponašanja, gdje joj on nije bio nikakva zapreka dopuštajući joj skoro sve, kao da je osjećao krivnju misleći da joj ne može pružiti sve ono što bi imala da joj je majka živa. Ne samo da ga je počela iskorištavati, izvlačiti novce i odlučivati skoro o svemu, već joj je otac počeo smetati i ići na živce. Držala ga je za staromodnog primitivca koji ne zna prave vrijednosti i smatrala da je pravi jadnik koji od jadnih stvari pravi smisao života, svog i njezina. Cijela njihova kuća, do najmanjeg predmeta, bila je dotjerana i uredna. Strašno ju je iritirala njegova beskrajno mirna, strpljiva i pažljiva predanost svakoj sitnici koju je imao ili pak poslu koji bi obavljao. Svake večeri, primjerice, navijao je i detaljno čistio starinski zidni sat altdeutscher, tu vjerojatno jedinu zaista vrijednu stvar u kući, koju je naslijedio tko zna od koga. To pomno i smjerno dotjerivanje, smireno i postojano, kao da se radi o najvažnijoj stvari na svijetu, dovodilo ju je do ludila jer je vidjela da je, unatoč za nju beskrajnoj čamotinji u kojoj su živjeli, otac nekako letargično zadovoljan danom koji je završio, potpuno pomiren sa životnim jadom i prepušten bujici osrednjosti i kao da su njihovi životi svake večeri bili poput tog sata navijeni i pravilno ugođeni za novo jutro. Nije joj bilo jasno kako može u svemu nalaziti božanski smisao i biti zadovoljan onim što ima. Jedne večeri, nakon tog rituala, bijesno i grubo, gurnula je sat na pod i on se razbio. Otac ništa nije rekao, kao što joj nikada nije pružao otpor, pa se njezin rastreseni, naprasiti i razuzdani tinejdžerski mozak sve više počeo razmahivati u sladostrasnoj slobodi i nadutosti, tako da se prema njemu odnosila sve otresitije, kao prema nižem biću, sanjajući o danu kada će otići od kuće. Kada je završila srednju školu, odselila se u Zagreb, zaposlila u jednoj privatnoj tvrtki i upisala fakultet. Oduševila ju je sjajna, ogromna i tajanstvena kupola velegrada, drugačiji mirisi, nova lica, sloboda, široki i rastegnuti prostori koji su obećavali bolji život i koji su ostavljali daleko iza leđa sve one poznate kretnje i likove, pune dosadne sigurnosti koje je pružao stari kraj i roditeljski dom. Uživala je u tom novom, svjetlijem svijetu. Iako je radila, otac joj je redovito slao novac i ona bi mu se ponekad javila, a posjećivala bi ga za blagdane. Za svakog njezina boravka u rodnoj kući on bi uglavnom šutio, pušio i pokorno je gledao, dok je ona, daleko iznad svega, njemu i baki otvarala vidike i slagala životne pouke iz usklađene, stilizirane i znatno naprednije sredine. Godine su prolazile, baka je umrla, a otac izgubio posao. Radio je povremeno, putujući po cijeloj Hrvatskoj, vječito bivajući negdje na nekom gradilištu, u kanalu, na putovima, krovovima, oranicama, voćnjacima. Znao je često raditi i u Zagrebu, ali tada bi skoro svaki dan putovao doma, tako da kćer nije niti posjećivao. Ako bi i ostao koji dan, nije nalazio snage da joj se javi, jer joj nije želio smetati, noseći i dalje u sebi staru krivnju, a i bojeći se da bi time uzdrmao onaj ionako tanki rub njihova odnosa. Bio je svjestan da je ona davno prešla u drugi svijet, i da se on sa svojim nesretnim nastojanjima da pokrpa i održi ono malo svog vjekovnog i izlizanog dostojanstva, starinske iskrenosti i uspomena, nikako nije uklapao u taj krug svjetla i budućnosti i da sve ono što je joj je želio ponuditi iz svoje mjerice života njoj ne znači ništa. Volio ju je, ali nije znao biti drugačiji. A ona je zapravo, barem u početku, željela zadržati baš takav odnos. No, s godinama, postupno se razočaravajući u rezultate životnih probitaka, postajala je svjesna njegove istinske vrijednosti uronjene u čisto i iskonsko prostodušje, jednostavnost i čovjekoljublje, koji nikako nisu bili naivnost i glupost kako je to prije smatrala, bez obzira na to što je to ponekad izgledalo staromodno i kruto. Kada bi razmišljala o njemu, osjetila bi nostalgiju koju je pokušavala utomiti jalovim samouvjeravanjem o sukobu generacija koji je uvjetovao neminovnost njihova jaza. Držala ga je po strani, ali sve više je osjećala da to nije dobro lomeći se između njega i slike koju je ostavljala u svom svijetu bez njega. On je zaista bio drugi svijet, tako žilavo i stameno ukopan u izvore njihova obiteljstva i vjere, beskrajno daleko od onoga što je ona pokušavala oblikovati. Ipak, te njegove, njoj tako poznate i bliske navike, pokreti, njegov izraz i tišina koju je pronosio, koji su je sve češće vraćali u djetinjstvo i budili lijepa sjećanja, prepoznavala je i u samoj sebi kao neizbrisivu baštinu i dio svog bića. Ali način na koji je krčila svoju građansku svakodnevicu gonio ju je da čini i ono što ne želi. S daljnjim i sve žešćim propadanjem njezinih nada u ostvarenje drugačije i svjetlije budućnosti ili, bolje reći, sa rastom svijesti o beznačajnosti svih tih prozirnih i plitkih stremljenja, sve više je bezglavo plutala i uvlačila se u središte svoje unutarnje borbe svjetla i tame, svojih korijena i savjesti, uzimajući polako oca kao mjeru svega. Iako ju je sve to s tim nezaustavljivim proticanjem i grubošću neizmjerno gušilo, podsvjesno se željela konačno i u cijelosti suočiti sa životom, shvaćajući besmisao bijega od vlastite nutrine i svjesna spoznaje da je dotaknula onu istinsku životnu nit za kojom mora kad-tad krenuti ako želi opstati, bez obzira što će morati prihvatiti odricanje od onoga što je zamislila kao životni komfor. Ipak, zarobljena u lijenosti svojih patvorenih navika i uljuljana u rutinu još do kraja neurušenih nada u svijetlu budućnost, smatrala je da sama ne mora ništa poduzimati, jer to će ionako samo od sebe doći, vjerujući da ispred nje stoji još beskrajno puno vremena. No, u jednom trenu grubo je ubrzano ono do čega je moralo doći, zbog čega se sve moralo stubokom izmijeniti. Jednog jutra, sjedila je u tramvaju vozeći se na posao. Bezličnost jutarnje rutine, loš i stresan prethodni dan, sipljiva kiša, prehlada, bacili su je u mučaljivo i otupjelo stanje. Ukočenog pogleda gledala je kroz prozor buljeći u jednu točku kroz koju su klizila ljudska lica lebdeći po stazama i kao što joj se to u zadnje vrijeme događalo vrlo često, uporno i nevoljno vraćala misli na oca. Pokušavala ih je na mahove usmjeriti na nešto drugo ili raspršiti, ali joj to nije uspijevalo. Iznenada, kao da je nešto puklo u tome jutru, kao da je naglo prokuljali vrući gejzir prodrmao njezinu utrobu. Na jednom skretanju blizu tržnice, ugledala je s leđa poznati visoki, koščati lik kako poguren, dugim i teškim koracima, beznadno i šutljivo izgubljen u jutru, prelazi cestu ispred tramvaja. Trznula se iz mutne ukočene koprene i ustala sa sjedišta ne vjerujući da se misao i stvarnost spajaju. Pratila ga je kada je prešao na drugu stranu i vidjela kako korača prema tržnici. Prešao je cestu i izgubio se u masi ljudi. Nenadano ju je uhvatila neobuzdana euforija, duboki neopisivi nemir, tuga, željela je izaći van, iskočiti, gurala je ljude, ali tramvaj je ubrzavao. Izdizala se na prste ne bi li ga još barem malo vidjela, ali bilo je kasno. Širila je oči kako bi zaustavila suze koje su joj naglo zaiskrile i zabjelasale vid. Nikako nije mogla upiti da se to nešto događa baš sada i to tako intenzivno. Bila je zbunjena snažnom pomutnjom osjećanja, njezina siva, jutarnja i umrtvljena misao o ocu i oštra stvarnost u kojoj se stvorio tu pred njezinim očima, grubo su se sudarili, razbili i preplavili njezino biće. Nemoćno je tresla glavom kao da u jednom trenu želi baciti sa sebe staru, ružnu i bezvrijednu ljušturu. Nije primjećivala ljude koji su je u čudu gledali. Kao furija kovitlale su se zbrkane misli sužavajući se u samo jednoj jedinoj točci njegova prolaska u kojem je izgledao tako sam i izgubljen u tome jutru, bez igdje ikoga, bez nje. Uhvatila ju je panika, zapravo nešto puno više od panike, nešto što je rastakalo njezin habitus. Nije se mogla suzdržati, tresla se i plakala pokrivši lice rukama. Izašla je na sljedećoj stanici i potrčala prema tržnici, obišla cijeli kvart, ali njega više nigdje nije bilo. Sjela je na klupu i dugo se sa glavom među koljenima gušila u plaču. Nazivala ga je danima u njihovu kuću jer on nije imao mobitel, ali nije se javljao. Nazivala je susjede, poznanike, kolege. Nije znala je li još negdje u Zagrebu ili je otišao tražiti posao u nekom drugom gradu. Nemir se uvukao u svaki njezin tren, san joj je bježao s očiju, prestala se družiti, funkcionirati, mozak su joj pritiskale slike prošlosti, a uvrede i poniženja koje je upućivala ocu izvirali su pred njom smradni i crni kao iz život blata, bljeskalo joj je pred očima staklo starog sata, zvuk razbijanja parao joj je utrobu, kao da svojom rukom razbija sámo očevo srce. Nije mogla dalje bez sraza s njim i njihovim životima. Znala je da negdje luta i traži posao i da će jednog jutra doći kući, ali željela je to što prije, okrenuti priču prema djetinjstvu kada ga je promatrala za stolom kako dostojanstveno sjedi, tajanstveno je gleda i gladi po kosi, htjela je nastaviti taj put, biti dio toga opet i zauvijek, jer tamo je bio njezin mir. Dani su se vukli, ulice jednolično prolazile pokraj tramvaja, trepereći u nekakvoj nadi da će ga opet ugledati kako prolazi i luta, boreći se za svoje mjesto pod nebom, boreći se za nju, svoj dom, svoje svetinje, uspomene. Tješila se da još uvijek nije kasno. Mjesec dana nakon što je ugledala oca iz tramvaja, obaviještena je da je umro od srčanog udara za volanom nekakvog starog automobila. Stajao je na jednom semaforu u Zadru kada mu je glava polako i umorno klonula na volan i auto počeo kliziti niz široku ulicu prema moru. Skrenuo je na srednji rubnik cvjetne aleje, prešao kotačem preko nekoliko maćuhica i zaustavio se na jednoj maloj palmi. Kao da je neposlušno i smireno izašao iz stroja koji ga nije volio i zaputio se svojim putem. Sjedila je u zadimljenom, malom kafiću, gledajući ugaslih i ukočenih očiju kroz zamagljen prozor, probavljajući duboki jaz koji je iskopala na putu od sebe do istine, od sebe do oca. Prelistavala je protekle dane i tražila zapreke koje su je zaustavile da se pokrene kada je još bilo vrijeme, kada je konačno bila spremna krenuti. Jedan mjesec, jedan dan, samo tren i ona bi... Svaki otkucaj starog sata, opuštanje nakon večere, svaki dodir po kosi, snijeg, pogled, budili su utvare njezine prošlosti, žarili svoje žigove i boljeli puno više od uspomena. Počinjalo je njezino čistilište.