„Buco, nesretniče, triput sam te nazvao, pet mejlova poslao, a od tebe ni glasa!", vičem odmah s vrata omanje prostorije u koju je nagurano njih desetak pripravnika. Pogledi se odljepljuju od monitora, gotovo okamenjena lica istežu se u grimasu iščekivanja. Buco pak, udobno smjestivši svoju korpulentnost u tapecirani stolac, galami u telefon, živo debatira s nekim. Tako se on zabavlja. Na račun firme.
Dečki znaju da sam njegov mentor, znaju i da sam pain in the ass. Ha, čujte, po staroj dobroj navadi mentorstvo se ne plaća, a čovjek mora imati neki motiv...
(habla, habla...) „Da, šjor Rale, evo sad ću ja." (habla, habla...)
„Idemo, Buco, imamo intervenciju, prekidaj!"
„Evo..." (habla, truć, žvanj-žvanj)
Sjedi za stolom, u crvenoj majici dugih rukava s tamnozelenom kragnom, ne vidim mu noge i neodoljivo me podsjeća na golemi paradajz iz kojega viri bucmasta glava nekog dobroćudnog, blebetavog crva. Hitro mu prilazim i – klik – prekidam vezu.
„Oh!", Buco širi oke u nevjerici. „Gle što si mi napravio..."
Već ga guram kroz vrata u hodnik pa nas smijuljenje auditorija jedva sustiže.
„Buco, rano moja ljuta, stotinu puta sam ti rekao da smo mi, članovi interventnog tima, nešto poput dežurnih vatrogasaca, neprekidno moramo biti dostupni i spremni za akciju. Danas, nakon noćašnjih zahvata na elektroinstalacijama, normalno je očekivati svakojaka sranjca i prekide u produkciji..."
„Ma sve ću da ti sredim, gazda Rale, osobno, lično i personalno, samo reci, letjet ćemo kao meci... mmm, a o čemu se radi?"
Objašnjavam slučaj dok se penjemo stepenicama na treći kat.
„Glavonjina tajnica zvala da ne može ispisati neke odluke, dokumente, što li."
Bucmasto se lice zgužva u zabrinutu grimasu. „Jao, baš direktor! Bit ćemo zajedno, je l' da?! Nejdem ti ja tamo sam!"
„Ma ne radi se o direktoru, moj kolesterolizirani sine, tajnica ne može ispisivati. Al' joj je hitno."
„Ah!", Buco se hitro oporavlja i opet je onaj stari, tj. vedar i znatiželjan.
„Dooobro, tata, i u čemu je problem?"
„To tek trebamo iskopati, zato smo tu. I to sam ti već govorio, korisnika saslušaj, ali ništa mu ne vjeruj i nikakve zaključke ne donosi dok sam ne snimiš mjesto zločina."
Uspuhani upadamo u tajničinu prostoriju. Ljupka i poželjna, kako to već biva s tom vrstom. Iznosi nam svoje muke – ne može ispisivati dokumente iz evo ovog direktorija i bla-bla... Njegovanim kažiprstom s njegovanim noktom pokazuje na lokaciju prikazanu u Exploreru, ali Buco tu presudnu informaciju ne vidi jer se, uz pobjedonosni „Ahaaa!", već obrušio na obližnji laserski pisač. Tu zbunjeno uspori, naime, suprotno njegovim očekivanjima, pisač je uključen. Vidi potom i da je nahranjen papirom, u stanju Ready. Polako ga obuzima nesigurnost jer sve govori da dežurni krivac i nije kriv za mukice mile nam i drage tajnice.
Dok on provjerava zadnji faktor koji ga još može spasiti od blamaže – mrežni kabel pozadi pisača – ja cvatem od sreće. Sve su veći izgledi da će moja malenkost opet ispasti praaavi troubleshooter, a moj naučnik praaavi papak.
Buco se snuždio. Pisač je nevin. Gleda me pitomim pogledom. Upirem prst u smjeru tajničinog monitora i svečano intoniranim glasom priopćavam: „Mreža..."
Nošen željom za iskupljenjem, moj šegrt ne shvaća pravi smisao poruke, čemu sam se i nadao.
Uz opetovani bojni poklič Buco zaključuje „... naaaravno, mreža na pi-si-juuuu!" i već je na sve četiri, tik pored tajničinih lijepih nožica koje se ubrzano povlače kako bi uljezu napravile mjesta.
Znam da je mreža na piceku sasvim OK, ali šutim i uživam u njegovom stenjanju dok zavlači svoju korpulentnost pod uredski stol. Tamo je računalo, jasno, uvijek je na najnepristupačnijem mjestu. Uskoro se moj učenik pretvara u golemu stražnjicu a stol započne klackati na njegovim leđima. Cijeli jedan svijet usred je katastrofalanog potresa – olovke zvekeću dok plešu svoj dance macabre; ruši se slika dječice; dokumenata naslaganih uz rub stola tamo više nema, a i LCD monitor bi izveo salto mortale da ga ženica nije pravovremeno ščepala. Smak stola – oh, kakva inspirirajuća scena... Bolje biti iskusan informatičar nego školovan informatičar! – eto, dok Buco ustaje, sopćući poput utopljenika, Ratak zvani Rale smislio je još jedan genijalni aforizam!
Tajnica skuplja stvari s poda, bez teksta, ali znakovito užarenih očiju. Buco je, pak, miran poput janjeta. Dok se mekanim glasom ispričava ženici, prstima-kobasicama ukucava ping naredbu na njenom PC-u... i koju sekundicu kasnije tugaljivo se oglašava:
„Ratko, mislim da mreža na pisiju radi."
„Radi, radi, bucoglavac, svakako radi bolje od tebe."
„Ali sam si rekao..."
„Rekao sam mreža i pokazivao na ekran, a na ekranu je eksplorer, a u eksploreru je mrežni drajv, kapito, moj smotani bucito?"
I sada kooonačno debeli vidi ono što nam je tajničin elegantni prstić prije desetak minuta pokazivao, a on ignorirao. Oke mu dva tanjurića, a ja gudim i kudim:
„Tu si, ali kao da nisi, gledaš, a ne vidiš."
„Jaaao, što sam smotan! Pa ona ima dokumente na mrežnom disku! A ne može ih ispisati, ovaj...", umuje Buco dok ga odmjeravam i ohrabrujuće klimam glavom, „ne može ispisivati jer ne radi server!"
„Fajnli!"
„Pa daaaa!", nakon mojeg slaganja Buco upada u euforično stanje. „A server je dole jer su noćas strujići radili... hmmm, pa nisu li svi serveri u sistem sali na jupiesu!?"
Dobro se sjetio. Čeka moju potvrdu na svoje više retoričko pitanje.
„Jesu."
Stanka. (Da iskoristimo stanku: jupies iliti UPS je akumulator koji daje štrom infomatičkoj opremi nakon pada elektroenergetske mreže.)
Buco je opet u ćorsokaku. Ja, pak, teatralno uzdišem i dižem oči prema stropu. Vrijeme miruje u ovoj prostoriji. Ništa drugo i ne postoji, osim nas dvojice i zagonetke koju upravo Buco, na njegov užas, treba odgonetnuti.
„Uh, hm, jesu, ha!?"
Očajnički nastoji kupiti vrijeme. Uključujem se jer zaista nema smisla da ga dalje zavlačim. U svemu treba imati mjeru, zar ne?
„Jesu, bucoglavac. Mogao je, doduše, pasti i jupies, ali tada bismo to znali jer bi dvjestotinjak servera prestalo raditi i u firmi bi odavno zavladala opća histerija. S druge strane, nitko nije ustvrdio ili potvrdio da je tajničin server baš u sistem sali."
Buco je konačno i definitivno bez teksta. Razjapljenih labrnja, a tih, baš poput zahodske školjke. Kakva veličanstvena pobjeda! Okrećem se stolu, postavljenom pod pravim kutom na tajničin, i pokazujem na računalo koje blaženo spava pod njim, sasvim nesvjesno zbrke što ju je izazvalo. Buco ga, naravno, nije primijetio. Nije snimio mjesto zločina. A Veliki Učitelj (za dekoncentrirane – to sam JA) istaknuo je tu potrebicu prije nepunih pola sata.
Sada je sve svima jasno, tj. Buci, jer tajnica je iz drugog filma i samo čeka da konačno iščeznemo s njenog horizonta. Anyway, sve govori da je ovo drugo računalo, običan picek, tajničin dokumentacijski server, a budući da nije u sistem sali, nije niti na jupiesu pa je nakon nestanka struje učinilo ono što svako računalo u takvoj situaciji čini – poput Trnoružice je zaspalo... dok ga ne probudi prinčev poljubac na gumb Power. Jasno, nisam dopustio žapcu Buci da bude taj princ, osobno sam ga poljubio.
I bi svjetlost.