Sjedim na terasi kafića uz dopola popijenu šalicu kave. Čekam prijateljicu. Zapela je u čekaonici kod liječnika i kasni na dogovoreni susret. U mirovini smo. Nikamo nam se ne žuri, ali kasniti nije pristojno. Našoj generaciji. Očito osjeća grižnju savjesti jer uporno šalje poruke i nastoji me zabaviti dok obje čekamo. Svaka u svom okruženju.
Piše mi da se osjeća kao gimnazijalka. Šaljem poruku s pet upitnika u nizu. Zar nisi skužila da nakon svakog posjeta liječniku dobijemo novu dijagnozu na latinskom i baš kao u gimnazijskim danima moramo učiti nove latinske riječi – odgovara na moje upitnike. Šaljem smajlića koji plaču od smijeha i podsjećam na svoju svježu latinsku dijagnozu zbog koje mi pisanje nije ni laka ni preporučljiva radnja. Uzvraća uzdignutim palcem.
Odlažem mobitel. Naočale za čitanje nespretno zamjenjujem sunčanima jer na stolu su i naočale za daljinu pa sam pomiješala i naočale i pripadajuće im kutije. Poluoblačno je, ali moja dijagnoza ne prati vremensku prognozu. Svijet oko mene neprirodno je zatamnjen. Za susjednim stolom su dvije mlade mame, dvije djevojčice vrtićkog uzrasta i beba u kolicima. I spol i dob djeteta u kolicima teško mi je odrediti. Ne zbog zatamnjenih stakala, nego zbog generacijskog ponora. Dugokoso dijete vedrog pogleda jedva da je u stanju samostalno sjediti, ali u jednoj ručici s naporom drži poveći mobitel pa prstićima druge vješto i ubrzano prelazi po ekranu i pritom se smije samo sa sobom potpuno isključeno iz okolnih zbivanja.
Djevojčice su se posvađale. Shvaćam samo da ima neke veze s mobitelom. Reakcija mladih mama za mene je iznenađujuća. Istodobno obje započinju s vrlo opširnim predavanjem. Svaka svojoj djevojčici. Ne uspijevam s razumijevanjem pratiti obje, ali se čudim rječniku kojim se obraćaju tako malenoj djeci. Uši mi para njihov usiljeno smireni ton i govor prepun kompliciranih izraza čak i za znatno veću djecu. Gledam okamenjena lica djevojčica koje nijemo slušaju mame i šute. Obje šute. Pitam se jesu li djeca danas do te mjere pametnija ili to usiljeno predavanje kod njih stvara nekakav kaos u glavi od kojeg u potpunosti zanijeme. Na licima im iščitavam ogroman strah i nelagodu, a kao nepristrani svjedok usudim se tvrditi da to nije zbog počinjenog nedjela, koje god ono bilo, kao ni zbog kazne koja im eventualno prijeti, već zbog upravo održanih monologa.
Kratki predah i svaka djevojčica uzima svoj mobitel, obara pogled na ekran te šutke nastavlja sjediti za stolom. Mame se okreću jedna drugoj i sasvim jednostavnim, uobičajenim riječima opisuju strašan problem oko pronalaženja dobre nokterice u gradu i glasno se smijući opisuju nešto urnebesno što su obje vidjele na TikToku.
Ja pogled usmjeravam prema podu i vrapčićima koji živahno poskakuju i skupljaju odbačene mrvice peciva. Ne znam što mi je neobičnije, to što po prirodi plašljivi vrapčići tako bezbrižno prilaze ljudima ili to što ih nijedno od djece uopće ne primjećuje. Jedna svraka zakrešti, poleti s obližnjeg stabla i rastjera vrapčiće. Stara izreka kaže da kreštanje svrake znači da će doći gosti. U ovom slučaju to valjda znači da će moja prijateljica ubrzo stići. Mene pak svraka podsjeća na ljudska sjećanja. Te lijepe glasne ptice navodno skupljaju potpuno beskorisne sjajne predmete dok ljudi pak u svojoj glavi skupljaju i pamte za život potpuno nebitne događaje iz prošlosti.
– Sorry, bok! – izgovorila je u istom dahu moja, od žurbe, dijagnoza i godina, zadihana prijateljica i stropoštala se na stolac pokraj mene.
– Bok! Sve OK. Jesi uspjela obaviti?
– Ma jesam. Pao im sustav i sve je išlo užasno sporo. Nego, da čujem, pobogu, što je to bilo na sudu?
– Daj, predahni malo, čemu žurba?
– Ali živo me zanima!
– A što bi bilo! Tri sata nepomičnog nehumanog sjedenja i ispitivanja i verbalne torture na tvrdom drvenom optuženičkom stolcu. Ne znam ni kako to prepričati!
– Moj Bože, k'o da si ubila čovjeka! I dobro, što su te pitali?
– Uh, teško se sjetiti svih nebuloza! Kada sam prvi put u životu počela koristiti plin, kada sam prvi put u životu čula za plombu, znam li opisati izgled plombe na plinomjeru... Ma sve takve i slične ludosti.
– Pa dobro, nisu to baš neka preteška pitanja.
– Hm… Kako koje i kako kome! Sud je to, treba biti iskren, a na neka je pitanja teško odgovoriti i iskreno i kratko. Recimo, kod pitanja o plombi sjetila sam se kako sam još u djetinjstvu s prijateljicom izrađivala nekakve plombe kojima smo pečatile pisma. Ne misliš valjda da sam to mogla ispričati na sudu? K'o pravi krivac jednostavno sam rekla da se ne sjećam.
– Isuse Bože, koja muka, i sve to zbog one male glupe žičice koju su plinari sami potrgali kada su ti mijenjali plinomjer, i to još prije pet godina! Ja bih radije platila kaznu nego trpjela to maltretiranje. Nego, taj pečat iz djetinjstva, od čega ste ga pravile? I čemu pečat?
– Pravile smo ga od blata!
– Blata?
– Da, blata! Ništa drugo nismo ni imale na raspolaganju. Od kada smo na nekom starom davno odbačenom pismu ugledale sjajan polomljeni crveni pečat, jednostavno smo bile fascinirane izradom vlastitih pečata. Još kada nam je djed objasnio da su plombe i pečati nešto u što se nikako ne smije dirati, pečati su nam postali još interesantniji.
– I, kako ste ga pravile?
– Najprije smo od komadića papirnate vreće za cement napravile kuvertu koja bi zapravo jedva i podsjećala na pravu kuvertu. Ali cilj je bio izraditi što ljepši pečat i zapečatiti to kobajagi pismo. A tajna dobrog pečata ležala je u šarama koje je trebalo utisnuti u okruglu pločicu svježeg blata. I upravo sam se prekjučer na sudu prisjetila tih blatnih pečata i davno zaboravljenog sukoba.
– Sukoba? Hoćeš reći da ste se posvađale oko najobičnijeg blata?
– Ma znam, sada to izgleda smiješno, ali nama je to tada bilo jako važno. Ne sjećam se što sam jučer ručala, ali toga se sjećam kao da je bilo jučer. Ja sam se taj put pri izradi šara poslužila ljuskom oraha, čije sam vijuge blago pritiskujući preslikala u blatni pečat, dok se moja prijateljica odlučila za grančicu koja ostavlja znatno dublji trag. I onda je još samo trebalo pričekati do sutra da se blato osuši i stvrdne i pečat je bio gotov. E tu je sad nastao problem. Dok je sutradan moj pečat ostao cjelovit, njezin se potpuno raspao i odlijepio od nazovi kuverte. Iako sam je upozoravala da ne pritišće grančicu prejako jer će pečat biti pretanak i kod sušenja pući, ona je tvrdila da sam iz ljubomore namjerno potrgala njezin pečat. Na moju nesreću naša je svađa doprla do mog oca. I u skladu sa zakonima tog vremena, bez pitanja o čemu je uopće riječ, bez mogućnosti iznošenja obrane, čuvši tek svađu i galamu, zrakom je istog trena poletjela očeva ruka i riječ, ne latinskog, već turskog podrijetla. Znaš, ona koja ostavlja kratkotrajan crveni trag na obrazu, a neizbrisiv pečat u sjećanju. Ni ime joj izgovoriti ne volim.
– Šamar?
– Da, šamar i to žestoki šamar, jedan od bezbrojnih u tako malo godina života... Nego, što ćeš ti popiti, da konačno naručimo?
– Ajme, ne skači s teme, još se nisam oporavila od tog tvog šamara.
– Znam, bilo je grozno, ali tako je to, svako vrijeme nosi svoje breme. Iskreno, dok sam na sudu trpjela to verbalno iživljavanje, došlo mi je da im kažem da mi opale i kaznu i šamarčinu, samo da me puste na miru. Ali dosta sam se u životu naprimala kazni bez mogućnosti obrane i bez počinjenog grijeha. Više neću. Vremena imam. Nadam se. I što ćeš popiti? Kavu?
– Uh, rado, ali hipertenzija, gimnazijalko moja!
I obje prasnemo u smijeh.
O AUTORU:
Slavica Tomčić rođena je 1953. godine u Dragočaju, BiH. Objavila je nekoliko knjiga kratkih priča i dramskih tekstova. Priče su joj objavljivane u raznim tiskovinama i u okviru natječaja za kratku priču Večernjeg lista. Živi u Zagrebu.
