36. priča: Irena Lukšić: Gori li, gori li Zagreb?

Kad mu je predložila da odu na nedjeljni koncert U2 u Maksimir, on je mrzovoljno uzvratio da k vragu i U2, samo mu još to treba u životu. Ali molim te, rekla je tiho. Molim te. Svi idu. Čak i Dunja, koja je prije sedam mjeseci dobila otkaz u telekomu, evo, čak i ona ide. I njena sestrična Sanja, koju su nedavno otpustili iz novina. Nekim čudom došle su do novca i sad idu. Obožavaju dečke iz Irske. Lude žene, odgovorio je. Eto, lude. Nemaju pametnijeg posla. I ponovno se zadubio u stranicu na kojoj je predstavljen novi model poznatog japanskog proizvođača automobila. Pomislio je: da ima polovicu, samo polovicu iznosa, ili čak i trećinu, odmah bi kupio to čudo i odjurio negdje daleko, gdje ga nitko ne poznaje i gdje nikada nije bio. Kao Zlatko iz arhive, koji je prodao vikendicu u Rapcu i pobjegao u neko selo na sjeveru Italije. I sad tamo podmazuje skije turistima. Ali daj, idemo, čuo je njen glas dok je u mašti vozio prekrasan srebrni auto. Idemo na U2, molim te, rekla je mazno i pokušala ga zagrliti, ali on se vješto istrgnuo i ozbiljno je ukorio: ma nemoj biti djetinjasta, kakav U2, kakav koncert, pa vidiš kakva je kriza… onda je zastao, svjestan da bi razgovor trajao u beskraj, kao što se sve glupe stvari kod njih vuku u beskraj, i da bi se na kraju kukavički predao. Kao i kad je navaljivala da nabave laptop, mali crveni laptop, a on je uzvraćao da je to napast suvremene civilizacije koja čovjeka gura u lažnu stvarnost, da, taj ekran i ti strašni filmovi koje se svakodnevno vrte u svim dijelovima svijeta, ti požari koji bez prestanka gutaju prirodu. Ali molim te, rekla je tada, molim te, molim te i on je prihvatio kompjutor kao nekakvog neizbježnog kućnog ljubimca koji mu je svakodnevno donosio slike zrakoplovnih nesreća, političkih skandala i sportskih gadarija. Štoviše, toliko se naviknuo na prizore užasa da više nije mogao bez njih, a ona je govorila ah, te vijesti, ti požari, poplave i eksplozije, uskoro ćeš ih gledati svuda oko sebe, uključit ćeš štednjak i svjedočiti eksploziji bombe u Kašmiru, otvorit ćeš hladionik i zapuhnut će te rat u Africi. I morat ćeš kupovati određene parfeme, jesti genetski modificiranu hranu i udisati zagađeni zrak. Kao što sam i ja prije desetak godina s telefona u zbornici, dok još nije bilo nikoga, grčevito nazivala nekakav automat i slušala dnevne horoskopske prognoze za pojedine znakove i ne sluteći da ću uskoro podrobna izvješća o kretanju zvijezda dobivati na mobitel i da će mi sve zvoniti od jaraca, riba i blizanaca… Daj, daj, rekla je nakon nekoliko minuta šutnje, vidiš kako je Boris kupio Leli za rođendan tribine. To su najskuplje karte. Ma Boris kupio Leli, promrmljao je, Boris kupio Leli. Svašta. Pa ona ga provocira, i to bapski, onako kako to znaju samo vrlo lukave žene. Ucjenjuje ga, eto. Ma ne. Pa Lela ga je htjela ostaviti, to svi znaju, i zato joj je kupio najskuplje karte za U2. Tribine. I sve bi učinio za nju samo da ne ode, jer stan je njen, i auto glasi na nju, i pas, pas, naravno, da se i ne spominje… Sad je pogled na novinama držao posve odsutno, kao da je kroz papir gledao nešto drugo, neki film, uznemirujuće slike iz prošlosti. Srebrni auto, prekrasan srebrni auto, stajao je na semaforu, a vozač, muškarac nevjerojatno nalik na Dubravka, njenog bivšeg dečka, mirno je sjedio i kopao nos. Što ovdje radi taj odvratni tip. Što hoće. I ono najvažnije: čiji je to auto. Da, ima pogon na prednje kotače, ručni mjenjač s pet stupnjeva prijenosa, najveća brzina je oko dvjesto kilometara na sat. Možda su to službena kola. Ili je od nekoga posudio. Ili to uopće nije Dubravko nego netko jako sličan. Jer da je Dubravko, vjerojatno bi pozvonio na vrata i rekao da baš prolazi ovuda pa, evo, da se pohvali, novi auto, gle novi auto, ima automatsku klimu, GPS… A možda stvarno i jest Dubravko, nešto se sumnjivo ogledava, kao da traži mjesto za parkiranje… Vidi sunce, iznenada je začuo njen glas, na internetu su počeli nuditi karte za koncert po dvjesto kuna, to je gotovo besplatno. Znam da nije neko mjesto, za dvjesto kuna je sigurno trava, ali uz dobro društvo može biti super. Je l’ me čuješ. Što to tako napeto gledaš, ha. Gdje si... No, to je sto posto Dubravko. Čovjek koji se ne može pomiriti da ga je ostavila, da joj je dozlogrdilo govoriti u zrak dok on bulji u televizor i mrmlja neku svoju priču: uh, koji promašaj, koji debili, koji idioti… Da, Dubravko obožava nogomet… A ona je već prešla na intervju objavljen u poznatoj ženskoj reviji gdje je slavni Bono Vox iz U2 otkrio kako je više puta tajno dolazio u Hrvatsku i odmarao se na dalmatinskim otocima. Nitko nije znao da je to on. Jer najvažnije stvari prođu tiho i nezamijećeno, a kad čovjek shvati što se dogodilo, najčešće je kasno. Nađe se na raskršću s kojeg više nema puta do starog mjesta. Pa da, da, idemo na koncert, idemo, svi idu, idemo naravno i mi, rekao je. Zašto se ne spremaš. Gdje su ti nove sandale. Gdje ti je ona crvena ogrlica. Ona se zbunila: molim. Stvarno me vodiš na U2. Da, da, stvarno, skočio je iz naslonjača i krenuo prema vratima, a ona je nestala u šumu vode u kupaonici. Pričekao ju je ispred zgrade, na mjestu gdje je veliki žuti kamion s namještajem zaklanjao pogled na raskršće. Zrak je bio strašno ustajao, gust i smrdljiv od naftnih isparavanja i u njemu bi neka preosjetljiva duša zasigurno iščitala prijeteće slike prošlosti, simbole koji ne upućuju na dobro… Hoćemo li moći van. Prepriječio nam je put. Ona ga je začuđeno pogledala i nasmiješila se: tko je kome prepriječio put. Halo. Njemu, međutim, nije bilo do smijeha. Bio je siguran da je taj glupi kamion namjestio prokleti Dubravko kako bi mu odsjekao put i tako došao do svoje bivše cure kojoj duguje ispriku zbog onih gluposti. Ama što ti je, čudila se ona, kakav prepriječeni put, o čemu to govoriš. Ništa ne razumijem. Ali ni on sam sebe nije razumio. Ni nju. Sjeo je u auto koji nije imao automatsku klimu i GPS, i gledao vrtlog nauljenog zraka iznad žute cerade kamiona koji je skrivao tajanstvenog vozača u srebrnom autu. Kamikazu Dubravka. Brže, brže, šapnuo je i okrenuo ključ u upravljaču jednom, dvaput, triput. Ruke su mu se tresle, ali nije se predavao. Tamo iza kamiona, na raskršću, vrebala je neman, grrr. Još jednom je nervozno okrenuo ključ. Aouuuu. Što je to, zaboga, zašto neće, čudila se. Pokušao je još jednom, polako. I onda se auto trznuo. Krenuli su, okolnim putem, kojim nikad ne idu, uz red garaža i kontejnere za smeće. Žuti kamion u retrovizoru brzo se pretvarao u sve manju mrlju. Onda su isplivali na cestu gdje, srećom, nije bilo prometa. Ušli su u srednji trak i nečujno kliznuli prema Maksimiru. Na radiju se vrtio poznati hit irske skupine kojoj su išli u pohode: I want to reach out and touch the flame where the streets have no name… Nakon toga su šutjeli i ona je odjednom rekla da sunce čudno zapada. Evo, pogledaj, mlazevi svjetla udaraju u prozorska stakla duboko u perspektivu i stvaraju dojam sveproždirućeg požara. Kao da bukti. Ili to gori Zagreb. Možda je Bono podmetnuo vatru kad se inkognito šuljao Hrvatskom, pokušao je biti duhovit. Zapravo zastrašujući prizor, znaš. Trebali smo ponijeti fotoaparat i uslikati tu nezemaljsku vatru na putu prema maksimirskom stadionu. Do one pozornice u obliku kandži što ju je Bono sam smislio. Tako je barem pisalo u novinama. Bila bi to jedinstvena uspomena: Zagreb u plamenu 2009. godine. U2. Kriza u svijetu. Poplave i srušeni zrakoplovi. Umjetni svjetovi. Klonovi. Nismo trebali ići. Ovo je užasno. Katastrofa. Uistinu nismo trebali. Njegov pogled sklonio se načas u retrovizor: put koji su ostavljali za sobom, on i ona, doista je bio taman, sjenovit i nepokretan. Poput zgarišta. Kao da je sve netom izgorjelo. Sve. I zauvijek. Cijeli jedan život. Žuti kamion s namještajem i srebrni auto na raskršću. Red garaža. Kontejneri za smeće. Mali crveni laptop na stolu. Mobitel s horoskopskim izvješćima u torbi. Televizor u sobi. Sve, baš sve.