37. priča: Mihaela Gašpar: Pikec

"Selimo se u drugi grad", govorila je moja majka i veselo prebirala po iznošenim suknjama kao da će one u drugom gradu izgledati novije, a naš je stan vonjao na crnilo kojim je više puta dnevno mazala cipele s tvrdoglavom nakanom da im vrati stari sjaj.

"Imat ćeš nove prijatelje", cvrkutala je i razmazivala pljuvačku po vrhu očevih sandala. I obraze mi je čistila pljuvačkom. Umjesto poljupca, pljunula bi na prst i njime mi prošla iznad gornje usne prije no što bi me ispratila u školu.

Naš se novi stan nije mnogo razlikovao od prijašnjeg. Sličan raspored prostorija, mala kupaonica, čajna kuhinja, balkon. Ranjeni zidovi jednako su plakali kao i u onom starom, a kutovi su bili jednako crni i puni gljivica.

"Pikec", prosiktala je odmah po useljenju uzveravši se na stolac, u staroj suknji, crnim sjajnim cipelama i još s torbicom u ruci, zureći u kut gdje su rasle gljivice. Otac je nestao u svom jedinom odijelu, a ja sam izvukla jednu čarapu iz kutije s našim stvarima i pružila je majci da ima čime ukloniti nataloženo crnilo.

Pikec je majčin neprijatelj, zbog njega je noću plakala kršeći ruke i optuživala snenog oca da je nesposoban zaraditi za pristojan život. Zbog njega nije pozivala susjede u goste, a djeca nisu ulazila u naš stan dalje od malenog predsoblja. Ako je tko i pozvonio na vrata, otac i ja znali smo da najprije moramo zatvoriti vrata hodnika i tek potom mu otvoriti.

"Prokleti pikec", tiskala je kroz zube i otirala ga krpom svakodnevno.

Riječ "pikec" svakodnevno je izlazila iz majčinih usta, kao da nas je četvero: majka, otac, ja i Pikec – stariji neposlušni brat.

Čak se više nisam ni bojala ostati sama, Pikec me čuvao od lopova, crnih ljudi, krezubih Ciganki i ostalih dječjih strahova kojima je obilovalo moje djetinjstvo. Ne bi se Cigani usudili doći i odvesti me, znaju da nisam sama, bila sam uvjerena.

Majka je ustajala od stola za vrijeme ručka, dizala se na pola filma ili je već rano izjutra, s uvijačima na kosi, prilazila kutu sobe i skupljenih ga očiju nijemo promatrala. Pikec je mijenjao oblik. Ponekad bi izgledao kao cvijet, konj u propnju, red zahuktalih tvorničkih dimnjaka, a najčešće je bio obična mrlja nalik nama.

S našeg balkona koji su opsjedali golubovi mogla se vidjeti gradska tržnica, zelena zvijer što je do podne nervozno miljela između suncobrana i kamenih stolova, a poslijepodne bi zamukla i tu i tamo odaslala na naš balkon bat užurbanih cipela, pseći lavež ili dječji poklič. Noću bi muklo stenjala kakvu pijanu pjesmu ili nerazumnu psovku utegnuta u smrad mokraće koju je pred jutro prala rosa.

Djeca su bila jednaka onoj u našem prijašnjem gradu; s ključevima oko vrata vrludala su između zelenih listova salate, loptastih repa, piramidalno naslaganih jabuka čije su ih vlasnice unedogled polirale krateći vrijeme domaćim rakijama od kojih su im se žarili obrazi, a ruke postajale komadi granita što bi trapavo lomili jaja na vlastitim pultovima. Do podneva je pod bio posve žut i ljepljiv, a mi smo se zalijetali natječući se tko će po njemu otklizati najdalje.

Ja sam bila najspretnija. Dospjela bih čak do ribarnice u čijem je akvariju živio debeli šaran.

Rijetko se micao, lebdio je nasred staklene kutije izložen pogledima kupaca i mirno čekao koji će od njih uprijeti prst u njega i zapečatiti mu sudbinu. Mogao je to biti stari djed sa šeširom od pusta koji je kvrcao prstima po staklu misleći da će ga tako natjerati da bar jednom zamahne perajama. Pečat sudbine mogla je biti i gospođa koja je birala ribe podižući ih palcem i kažiprstom za repove, a onda na trenutak zastala, prignula se k njemu i zagledala se u duboku tamnu zjenicu. Srećom, nekoliko nabora na njenom nosu govorilo je da je odustala. Ali opasnost je prijetila i od malog djeteta koje je potezalo bakinu suknju i tepalo: "To, pa-pa, to, pa-pa!" Ipak, nije izgledalo da se boji, mirno je podizao škrge kao da ga se to uopće ne tiče.

Mislila sam kako je taj šaran hrabriji od svih koje poznajem, gotovo kao Pikec zbog kojeg je majka sve češće bolovala od migrena.

"Zar ćemo dovijeka živjeti u ovakvim smrdljivim rupama? Dijete će se razboljeti od gljivica na zidu! Fino... sad još imamo i golubove koji vazda seru po balkonu. Ja to više ne mogu čistiti, govna su im zelena... pogledaj", turala je golublji izmet pred oca koji je puhao u vruću žlicu juhe.

Prestala je laštiti cipele, a svoje iznošene suknje složila u kartonsku kutiju i na njih stavila sušeni lovor: "Da Pikec ne prijeđe sa zidova na njih, bar da njih sačuvam", rekla je.

Noću je plakala. Njezin se plač komponirao s gugutanjem i šušurenjem krila zaspalih golubova na balkonu. Golubovi nikad čvrsto ne spavaju, san im je rasut neprestanim razmještanjem. Za razliku od njih, otac je imao čvrst san tvorničkog poslovođe. Prije no što bi zaspao, pričao je majci o novim električnim odvijačima, a ona je skupljala suze koje će pustiti na slobodu čim se njegovo disanje razrijedi i utopi u guste sjene na zidu. I inače je udivljen pričao o električnim odvijačima, kao da je taj patent nezasluženo u rukama čovjeka... ili barem stotinu godina preuranjen. "Nema ti do Švaba", govorio je. "Sad možemo proizvoditi dvaput više bojlera! Ako ovako nastavimo, bit ćemo konkurentni na svjetskim tržištima", od te pomisli sav se caklio.

Nije mi bilo jasno što će svijetu toliki bojleri, mi smo imali jedan jedini.

Bojler je bila opasna riječ, naročito pokvaren bojler, a naš se svako malo kvario. Iza te riječi uvijek bi sve završavalo svađom i bjesomučnim majčinim trljanjem crnih kutova stana. Bilo je još opasnih riječi kao što su, recimo, "kotleti" koje je otac obožavao, ali rijetko smo si ih mogli priuštiti. I za to je bio kriv Pikec. Bilo je posve nebitno ako bi ih otac i kupio u mesnici, Pikec je bio kriv što ih ne možemo jesti svaki dan. Nisam voljela kotlete, od njih je dan bio mučan, otac malen, a majka plačna.

Opasna riječ bila je i "telefon" koji nismo imali, a za kojim je majka čeznula više no za svilenim čarapama. Iznad svega je mrzila odlaziti u javnu govornicu. Sa sobom je nosila maramicu natopljenu octom i, prije nego što bi slušalicu prislonila na obraz i uho, prvo bi je dobro istrljala octom. I za to je bio kriv Pikec. Uopće, Pikec je bio kriv za sve otkad je majka napustila roditelje zbog oca – poslovođe pogona. On je došao prije mene na svijet, on je prvorođenac, onaj koji je uvijek uz majku, njegovo ime majka spominje češće od očevog i mog, s njim ustaje i liježe, zbog njega je napravila i malu zamku za golubove kojima bi, nakon što im je oslobodila slomljena krila, lomila vratove i tijela bacala na tržnicu. Mrtve su ptice padale s nebesa na svežnjeve rotkvica i hrskave glavice salata, između korijena celera i u kante sa svježim sirom. Jedan je pao prodavačici na rame, a idući stjerao nepomičnog šarana u kut gdje je ostao lebdjeti sve dok nije krepao od starosti.

Nitko ih nije brojio, ali padali su neprestance, a novi su dolijetali na balkon i bivali uhvaćeni u svojoj pohlepi teškoj tek jedno zrno kukuruza koje im je majka postavljala u stupicu.

Otac je nestajao u majčinom ludilu, bivao sve manji i tanji. Ponekad je s posla došlo samo šutljivo odijelo, pojelo šnitu kruha i putra i leglo spavati. Ako je i mislio o električnim odvijačima, više to nije činio na glas.

Bojler je bio već mjesecima u kvaru.

U svijetu još nije došlo do zasićenja bojlerima.

Majku su odveli jedne subote rano izjutra. Otac nije volio govoriti umobolnica, draže mu je bilo reći duševna bolnica. Tržnicu je raskvasio jesenji pljusak, zijevala je nekako neobično, kao da će progutati čitav svijet zajedno s golubovima koji su nad njom kružili.

Otac je jednom tjedno kupovao dvije porcije kotleta – za njega i mene. Dok smo ručali, pričao je o Nijemcima koji su prvi proizveli bojlere, a zatim i motocikle.