U kinima upravo igra "Gladijator 2". Ne ulazeći u rasprave je li Ridley Scott izgubio magičan filmski dodir, a još manje kakav je Paul Mescal u naslovnoj ulozi, treba znati da posve jednako uzbuđenje preživljavanja iz dana u dana nudi i jedna nova zagrebačka kazališna predstava. To su "Sjajne stvari" Teatra Exit, monodrama u kojoj glumi Filip Križan, a koja igra u malom i intimnom prostoru Studija Exit u Gundulićevoj ulici.
"Sjajne stvari" nastale su po tekstu koji je Duncan Macmillan napisao zajedno s Jonnyjem Donahoeom, a predstavu je režirao Matko Raguž. To je priča o dječaku, poslije i odraslom čovjeku, koji živi uz majku koja se bori s depresijom, a prvi se put pokušala ubiti kada je njemu bilo tek sedam godina. Taj dječak počinje pisati popis sjajnih, sretnih stvari (tu su gumeni bomboni, žuta boja, stvari na pruge...), a sve kako bi njegova mama shvatila da postoji toliko toga zbog čega vrijedi živjeti. Taj dječji naivni potez svi razumiju, baš kao što razumiju zašto čovjek nastavlja s popisom i u odrasloj dobi. Zato je, zbog svoje teme, ovo izuzetno važna predstava koja pokazuje u kojoj mjeri kronična depresija uništava živote svih koji žive uz oboljele (i vole ih), s posebnim naglaskom na djecu koja i sama odrastaju u depresivne ljude.
Istodobno, "Sjajne stvari" samo su rubno monodrama. Da, Filip Križan sam je na sceni u toj poslovično najvećoj glumačkoj kušnji, ali on zapravo glumi u snažnoj suigri s gledateljima. Na samom početku predstave čini se da će mu ljudi koji sjede oko njega tek glasno dobacivati stvari koje je dječak zapisao, ali kako priča odmiče, oni doslovno postaju glumci koji s njime dijele scenu. Jedan je čovjek tako veterinar koji uspavljuje voljenog psa, stariji gospodin je njegov otac, gospođa postaje psihologica koja razgovara s dječakom, druga profesorica koja za lektiru zadaje "Patnje mladoga Werthera", mlada žena iz publike postaje djevojka u koju se zaljubljuje, ali i žena s kojom sklapa brak, koji se u konačnici raspada pod naletima njegove depresije. Križan čak od publike uzima olovku koja postaje veterinarova injekcija, iako ima svoju zataknutu u stražnjem džepu hlača, uzima i knjigu iako nema ni najmanjeg poima koju će i kakvu knjigu netko iz publike izvući iz svoje torbe... I to je nevjerojatno hrabro.
Glumac doslovno igra na rubu, ne znajući kakvi ljudi sjede oko njega, kako će reagirati, hoće li se pogubiti, početi smijuljiti od nelagode, hoće li slijediti njegove upute ili neće. On stoga u svakoj izvedbi igra neku posve novu predstavu, jer oko njega su neki novi ljudi, njihova je suigra opet ono što ni na koji način ne može predvidjeti. Običnom (pa i profesionalnom) gledatelju nemoguće je zamisliti koliku koncentraciju glumac mora imati za takvu izvedbu, koliko je glumačkog iskustva, ali i samopouzdanja potrebno da se iz večeri u večer upušta u takav izazov. Stoga se treba diviti načinu na koji ovaj glumac rješava sve izazove, ali i Ragužu što je ovu predstavu (po)stavio u prave ruke.
