U jesen godine 1647. Grgur je isplivao na lijevu obalu rijeke Krke. Niz brinski kanjon kotrlja se kamenje, gnijezdi se u korijenju sitnoga grmlja i ne da mu da raste. Na visoravni ponad kanjona sazrele su drinine i oskoruše, ali najviša su stabla koštela i murvi. Hruštevi se pare na zrnastim bijelim i modrim plodovima dok bosonoga i musava djeca gacaju po otpalom voću i hvataju kukce slijepljene jedno o drugo, razdvajaju ih smijeći se.
„Gledajte onoga!", uzvikne djevojčica, dok joj sladak sok curi niz bradu. Pred njima stoji Grgur, nasmijan, još uvijek svih zubiju u glavi i priseban.
„Pomoz' bog, djeco", govori.
„Ponos' bog i tebi", odgovori najstariji dječak. „Oklen?"
Grgur mokar sjedne s djecom pod koštelu na vr' strane da im pripovjedi kako je stigao s one strane Krke, pobjegao Turčinu koji ga je na konju vijao sve od jedne do druge rijeke pa do Krke i dovikivao za njim kletve dok je Grgur plivao ne bi li spasio barem živu glavu ako ne i sve zube u glavi. Ponijeli su ga virovi, potopili jednom, pa još jednom, i tako nekoliko puta, sve dok Turčin nije pomislio utopi se nevjernik i odustao od potjere.
Tako su Grgura u selo dovela djeca i nitko nije imao ništa protiv da Grgur tu i ostane. Uselio je u kamenu pojatu što je ostala prazna još otkako su od kuge pomrli Bilinići, a priča o tome kako je pobjegao Turčinu s vremenom je postala kićenija i strašnija.
U jednoj verziji u rijeku je skočio Turčin, a Grgur je na njegovu konju prešao na drugu stranu i tako stigao do sela. U drugoj su djeca kamenjem i drekom otjerala Turčina i spasila Grgura. U trećoj je Grgur skočio u vodu njedara punih turskog zlata (jer, zašto ga je Turčin gonio, o tome nije bilo riječi ni u jednoj od nekoliko drugih verzija, naprosto je bilo u naravi Turčina da ganja rišćanina, naočitog i visokog, svih zubi u glavi). Još i danas, u potrazi za zlatom, dječaci rone na dno rijeke.
U Gornjem Selu pripovijedali su kako je Grgur oženio nji'ovu curu i s njom izrodio jedanaestero djece, pet ženskih od kojih su dvije umrle još u kolijevci, a tri se udale u grad, sedam muških od kojih potječe sedam najstarijih ovdašnjih loza. U Donjem Selu govore da je Grgur oženio nji'ovu, svih devet im sinova stradalo je, ili u rijeci ili u borbi na Bogočinu, a Grgur i njegova žena umrli su jedno za drugim i sahranjeni su pod bajamom što ga je onomad pogodila munja i samo su ugarci od njega ostali.
Stara Tištanovka tvrdi da Grgur nije ni ostao u selu dulje od godinu dana, kamoli da se oženio, ali da ima djece njegove djece u selu i ona zna tko su kopilad, ali ne želi nikom reći jer nisu djeca kriva što je Grgur bio baraba i tko zna gdje je još ostavio pokoju ucviljenu djevojku kojoj se ionako više ni grob ne zna i bolje je da današnji ne znaju tko im je rod a tko tazbina.
Ali Grgur je ipak ostavio nešto iza sebe, čak i ako je ponajviše vjerovati verziji stare Tištanovke. Za vrijeme svoga kratkog (ili dugog?) boravka u selu započeo je ogradu, kamenu, usred ledine.
„Grgure, tu ništa ne raste, što će ti ograda", govorila su djeca.
Seljani su odmahivali glavom, o lud li je, lud, kako li je samo lud, bit će da ga je Turčin ipak klepio po glavi.
„Neka se nađe", odgovarao je Grgur i nastavljao slagati kamen na kamen, jedan saliven u drugi, ponekad je danima tražio onaj pravi. Hodao je ledinom, zagledao kamen po kamen, neke je odmah bacao, druge slagao na gomilice uza zid.
„Neka se nađe", mrmljao je sebi u bradu, „ako ne valja sad, možda će dobro doći kasnije."
„Svakom kamenu pristaje drugi kamen, samo ga treba pronaći", tako je Grgur govorio dječacima koji su mu povremeno pomagali. Sve dok im roditelji ne bi naredili nek se prime pametnijeg posla nego što je igra s naludim Grgurom.
„E, Grgure, je l' ti to dvorac zidaš?" pitali su ga pastiri.
„Ne, nego vraćam kamen na kamen", odgovarao je Grgur. „Jednom je sav taj kamenjar bio velika planina", objašnjavao je Grgur djeci. „Ploča sva od jednoga komada, cila cilcata, cila cilcata."
„Pa što si naumio Grgure, da planinu sazidaš?" smijali su se seljani.
„Neka se nađe", odgovarao je Grgur.
Gdje je i kako skončao, ni Tištanovka o tome ništa ne zna. Eno mu ograde i dandanas na livadi. Sve kamen u kamenu, više i ne vidiš gdje i kako su spojeni.