Transseksualno-gangstersko-kartelsko-obiteljski kitnjasti mjuzikl. Koliko god nespojivo bilo, upravo tako bi se mogla opisati "Emilia Pérez", francuski uradak koji potpisuje Jacques Audiard. Premijerno je prikazan u Cannesu, gdje se okitio Nagradom žirija i Nagradom za najbolju glumu. Kod nas je prikazan na ZFF-u, a šira će ga publika moći pogledati od kraja prosinca, kada kreće u kinodistribuciju.
Nekoliko paralelnih dominantnih tema te unutarnji žanrovski sukob možda bi u nekom drugom slučaju bili osuđeni na propast, no "Emilia Pérez" dokaz je kako i maksimalistički eklekticizam može biti takav da u njemu ipak ničega nije previše. Da bismo upoznali Emiliju Pérez, najprije moramo upoznati Ritu Moru Castro. Upoznajemo je kao mladu odvjetnicu koja vrijedno radi i trudi se biti poštena građanka Meksika. Međutim, svijet nije lopta šarena i Rita iz dana u dan postaje sve nezadovoljnija i frustriranija zbog činjenice da korupcija i kriminal bolje prolaze od poštenog puta.
Jedan dan prima misteriozan poziv tijekom kojeg joj je samo rečeno da može puno zaraditi ako to želi. Pristaje se naći s nepoznatim pozivateljem, a ubrzo postaje svjesna kako je riječ o Manitasu, jednom od poznatijih pripadnika narkokartela. Manitas, naime, želi pod svaku cijenu živjeti svoju istinu, a to je, ni manje ni više, nego ta da je zapravo žena. Spreman je ostaviti dosadašnji život, ženu, toliko voljenu dječicu. Sve samo da bi bio u svome istinskom obliku. Rita mu, u najvećoj tajnosti, logistički i na sve druge načine pomaže u tom naumu. Naravno, jedan od važnijih zadataka bio je i pobrinuti se za njegovu obitelj. Po uspješnoj operaciji, Manitas, koji postaje Emilia Pérez, ipak shvaća da ne može živjeti bez djece. Ponovno kontaktira Ritu, koja mu pak rješava da Manitasova žena i dvoje djece dođu živjeti kod navodne rođakinje Emilije. Naravno, neće sve ići tako jednostavno u tom u najmanju ruku nesvakidašnjem životu i odnosima unutar njega.
"Emilia Pérez" u sebi krije čistu i autentičnu emociju. Baš kao što se ispod oklopa okrutnog i beskrupuloznog kriminalca Manitasa krila cijeli život jedna suosjećajna Emilia, tako se i ispod oklopa kiča, kojeg ne nedostaje ovom filmu, kriju čiste emocije. Primjerice, scena u kojoj Manitasovo dijete pjevuši kako mu nedostaje tata, ali kako teta Emilia miriše na tatu. A tata miriše na Colu Zero, cigarete, kožu, guacamole… Sve i da je sve drugo u filmu falično (a nije!), zbog te bi scene "Emilia Pérez" vrijedila. To je jedna od onih scena koje se urežu u pamćenje i koje se i ne želi zaboraviti. U svoj svojoj kaotičnosti, "Emilia Pérez" ipak sjajno funkcionira. Elementi mjuzikla sigurno da nisu instant-hitovi kakve je donio "La La Land", ali zajedno s drugim dijelovima filma, i to posebno glumom, čine jedan od zanimljivijih, potpunijih i neobičnijih filmova godine.
Drama, Srbija, 124 min
Režija: Marko Đorđević
Glumci: Goran Bogdan, Suzana Grujić
"Za danas toliko" Marka Đorđevića divno je filmsko ostvarenje koje progovara o ljepoti svakodnevice. Simpatično, humoristično i šećerasto, ali i neobično i nesvakidašnje do te mjere da se u nekom trenutku filma nemoguće ne zapitati tko su svi ti ljudi, što rade u filmu i o čemu se, zapravo, u filmu uopće radi. Moca (Filip Đurić) s kćeri Martom (Miona Pejković), bratom Vasom (Nikola Rakočević) i sestrom Višnjom (Ivana Vuković) epicentar su radnje koja je poprilično spora. Točnije, nije toliko spora, koliko je obična. Preobična čak. No upravo u tome i jest poanta. Đorđević je, zajedno s cijelom ekipom, uspio stvoriti takvu atmosferu koja tjera na usporavanje. Na zastajkivanje na trenutak i osvrtanje na ono što čovjek ima, a često uzima zdravo za gotovo. Dok žive svoje obične živote – Moca je liječnik, Vasa glumac, a Višnja studentica – pokazuju veličinu koja se krije u malenosti. Puno je ljubavi među njima koja se ne iskazuje riječima, ne nužno ni velikim djelima, koliko samom činjenicom da su živi i da si međusobno postoje u životima. Kolorit filma koji cijelo vrijeme kao da je obojen zrakama zlatnog sata atmosferu čini još toplijom, što pridonosi i emotivnoj snazi "Za danas toliko". Ušuškavajuća priča uz koju se može (i treba) i smijati i plakati. Od ljepote.
