40. priča: Stjepan Svedrović: Stranputice

Bio je pošten čovjek. Propalica uvijek propada, čestit čovjek samo jednom. I njemu se to dogodilo. Imao je jake živce, zdrav san i dobar tek, sva tri nužna uvjeta za temelj dobroga u čovjeku. S njim si mogao rado sjesti i za prazan stol. Dado, osoba o kojoj pričam, znao mi je često reći: “Lako je bacati riječi u vjetar, lete poput puranskog perja u zraku, ali teško ih je napisati, kao što vi pišete velečasni Gustek, za naše naivce s glavama vjetrenjača.”

Ponekad se šalio zbog mojih obilnih kilograma.

– Moram vam vjerovati, velečasni. Gladan sitom mora vjerovati! Vjerujem vam da ni danas nemate svježega kruha ni mladoga vina jer znam da živite pustinjački. Ali, unatoč tomu, bit će mi dovoljna korica vašeg kruha i lončić misnog vina.

Bio je od mene deset godina stariji, pedesetpetogodišnjak. Obazrivo je dolazio prije večernje mise, poput selskog apostola ponizno isprositi po koju riječ. Na mise nije odlazio jer je, po njegovim riječima, imao razloga za to. Jednom mi je obećao o tomu podrobnije pripovijedati, no nikako se preda mnom nije želio ispovjediti jer bila bi to, po njemu, ispovjedna tajna, a nju ne bih smio prepričavati, ni pred kim, ni u kakvoj situaciji.

Našli smo se u gostionici susjednog sela. Došao sam obavijestiti svog orguljaša, sina vlasnika gostionice, da će nekoliko narednih misa biti odgođeno zbog uvođenja centralnog grijanja u crkvu. Tu sam, naslonjena na šank, zatekao Dadu. Neshvatljiva je potreba za “ispovijedanjem” u gostionici. Glasno je prozborio mijenjajući položaj na škripavu stolcu:

– Dragi gosti, stigao je “pop”. To vam znači, naglašavao je poučno, “pater omnium pauperum”, otac svih siromaha. Dođite, oče naš!

– Dragi moji, komu pop, tomu i Bog! – odgovorio sam glasno. Naravno, veseli gosti su se nasmijali, nastavili svoje rasprave i naručivali nam piće. Dado i ja smo potražili i našli sporednu prostoriju za razgovor. Pozorno sam slušao njegovu priču, dok se on poigravao polupraznom čašom:

– Gustek, važno mi je, prije svega, podsjetiti vas na onaj dio kršćanske etike koji kazuje: Kad gladan čovjek uzme najnužnije da preživi, ne krade. No, nisam u to posve siguran. Stoga izbjegavam mise i ispovijedi. Osjećam se poput progonjene lisice. Obruč se steže, očekujem policiju, a noga mi ranjena.

– Jesi li napokon prestao stavljati obloge od trava i otišao k liječniku?

– Bio sam jutros. Pružio mi je pomoć iako nemam zdravstveno osiguranje. U bolnicu se nisam dao. Primio sam cjepivo protiv trovanja. Mislim, ako je Božja volja, crvenilo će se povući, a bolesna noga će omekšati ili ću se, Bože mi prosti, do jutra sav stvrdnuti.

Suzdržao sam se od komentara jer bezbožno je patnika tješiti rajem da bi nastavio i dalje patiti. Bio sam uvjeren da su mu moja strpljivost i prijateljstvo mogli pomoći. Toga sam dana, za njega, u svojemu srcu imao puno mjesta. Nastavio je pričati o svojoj nevolji.

– Godinama nisam mogao ostvariti nikakvu socijalnu pomoć jer nemam ni jednoga osobnog dokumenta, čak ni iskaznicu, ni domovnicu, ni rodni list. Baš ništa, osim ratnoga vojnoga identifikacijskog broja. Nemam novca ni za prijevoz ni za državne takse da bih ishodio svih petnaest, hej, petnaest potrebnih papira za stjecanje mjesečne pomoći od četiristo kuna, što mi po zakonu pripada. Ukazala mi se, međutim, jedna grešna prilika i ja sam je iskoristio. Dvije godine varam državu primajući “magareći dodatak”. Da, dragi Gustek, to je poticaj što ga država daje za uzgoj autohtonih magaraca. Mjesečna je naknada šesto kuna. Na taj sam način “olakšao” državu za nekoliko tisuća kuna.

Jedva sam suzdržao smijeh.

– Kako si se snašao?

– Spontano. Jedan od tri magarca pod starateljstvom mog susjeda je uginuo. U ulozi mrtvozornika bio je nazočan i mjesni veterinar kad sam pomagao zbrinuti lešinu. Shvatio sam da je briga države prema tom magarcu kudikamo veća nego prema meni. Vlasnik uginuloga magarca i veterinar također su osjetili istu nepravdu. Šutnjom smo se obvezali na šutnju. Iz uha magarca uzeo sam broj... Ostalo je bila moja stvar i naše mlitave i potkupljive birokracije. Državni poticaj redovito stiže, ali ja se sve više osjećam magarcem. Počeo sam strahovati. Pitanje je trenutka kad će se za taj moj kriminal saznati. Gustek, što mi je činiti?

– Dado, ako popijemo sve ovo pristiglo piće naših obožavatelja, lako ćemo zaboraviti sve osim glavnog: Gospodin je stalno s nama. Živjeli!

Dadu, o kojem govorim, pokopao sam na trošak Ministarstva obrane, treći dan, na selskom mjesnom groblju, u nazočnosti mnoštva susjeda. Obdukcija je dokazala smrt trovanjem krvi zbog rane na nozi. Nije imao nasljednika. U bolnici je primio posljednju pomast. Bolničkoga kapelana je zamolio da mi preda svu ostavštinu, što je ovaj i učinio. U odbačenoj kartonskoj kutiji Dado mi je ostavio svoje arhivalije: vojno odlikovanje dragovoljca Domovinskoga rata prvog predsjednika države, Priznanje za hrabrost u vojno redarstvenim akcijama 1995., koje je potpisao general Zbornog područja, “magareći broj” Ministarstva poljoprivrede, škapular Gospe Karmelske i ceduljicu s rečenicom: “Zaželje se Gospodin jahati na meni silazeći s Golgote!” U kutiju sam stavio i uredno savijenu trobojnicu što su mi je uručili nazočni vojnici. Počasna je paljba uznemirila blago u obližnjoj staji te je grobljem odjekivalo hrzanje i revanje državnim novcem izdržavanih konja i magaraca. Misu zadušnicu održao sam odmah poslije ukopa, točno u petoj uri. Propovijedao sam o ljudskoj zloći. O svima trima uvjetima za razvitak lošega u čovjeku: istrošenim živcima, lošem snu i lošijem teku. O stalnom propadanju propalica, posebice u pretrpanim državnim službama, i njihovim stranputicama zbog kojih propadaju dobri ljudi!