43. priča: Julijana Jurković: Razvodi

Imala sam dvadeset tri godine kad su se moji roditelji odlučili razvesti. Dotad sam bila uvjerena da je njihov brak bio uspješan, u svakom slučaju bolji od brakova roditelja mojih prijateljica. Neki su čak bili i razvedeni. No, nije me toliko šokirala sama ta odluka o razvodu jer su, nažalost, takve stvari svuda oko nas, koliko to što su me odlučili poslati baki i djedu, roditeljima moje majke, dok oni \"to\" riješe. Kao da su time umanjili moju odraslost i moju sposobnost da se sa životnim nedaćama suočim trezveno, što sam bila uvjerena da mogu.

Kad sam položila zadnji ispit u ljetnom semestru, na krevetu u mojoj sobi dočekao me otvoren kovčeg. Otvoren je bio i ormar.

– Spakiraj se – rekla je hladno moja majka.

– Već sam ti rekla da mi se ne da ići k baki i djedu. Ne moram i ja patiti zbog vašeg razvoda – odbrusila sam joj.

– Ionako ćeš patiti – odsutno mi je odvratila.

Samo sam oštro uzdahnula i prevrnula očima.

– Ne ponašaj se djetinjasto. I spremi se, nemam cijeli dan na raspolaganju – rekla je zatvarajući vrata, na taj mi način ne dopustivši da dodam još koji zajedljiv komentar.

Dok sam protestno bacala odjeću u kovčeg, razmišljala sam o tim njezinim riječima da ću patiti zbog njihova razvoda. Nije mi bilo jasno kako bih mogla patiti jer sam se smatrala dovoljno odraslom da bi takve stvari mogle imati nekog prevelikog utjecaja na mene.

Baka i djed su nas dočekali na trijemu kuće, sjedeći u stolicama za ljuljanje. Djed je bio jedan od onih djedova koji puše lulu i čitaju novine, a baka je samo sjedila i drijemala držeći knjigu hrptom okrenutu gore na krilu. Čuvši automobil, trgnula se.

Ne mogu reći da ne volim djeda i baku, naprotiv, ali nisam više bila dijete koje praznike voli provoditi na selu, nego djevojka koja voli ljetne tulume i avanture. Bila sam ljuta na majku što me dovezla tamo.

– Evo – rekla je vadeći moj kovčeg iz prtljažnika i samo mahnula djedu i baki te se vratila natrag u automobil. Ja sam ostala stajati nasred dvorišta, potpuno izgubljena, želeći zaplakati. Kako odraslo, pomislila sam.

Ljetovanje je, na kraju krajeva, ipak bilo zabavno. Pomagala sam baki kuhati i raditi u vrtu (tada sam prvi put osjetila što znači imati žuljevite ruke), razgovarala s djedom i bakom o svemu i svačemu (napokon o odraslim temama, između ostalog i o razvodu mojih roditelja, za koje je djed rekao da se ponašaju djetinjasto, pogotovo s tom suludom idejom da ja ne bih trebala biti kod kuće dok se otac iseljava – a ja kao da do tog trenutka nisam shvatila konačnost situacije u kojoj smo se našli, i to me rastužilo, to da oca više neće biti u stanu s nama), čitala bakine stare knjige s polica (toga sam ljeta bila osobito osjetljiva na pjesnike i njihove emocije), a navečer su me puštali \"do sela\" s prijateljicom još \"iz mladih dana\", djevojkom koja je s majkom, ocem, sestrama, braćom, djedom i bakom živjela na imanju odmah do imanja mojih djeda i bake, s kojom nisam imala previše toga zajedničkoga, ali opet, trebalo mi je društvo nekoga mojih godina.

Toga sam ljeta zapravo upoznala i svoga budućeg supruga, s kojim sam svih ovih godina bila u, kako sam mislila, sretnom i uspješnom braku.

Ubrzo nakon očeve selidbe, odselila sam se i ja. Lovro i ja odlučili smo živjeti zajedno. Premda su moji roditelji bili konzervativni u mojemu odgoju, kao da se sva ta konzervativnost rasplinula nakon njihova razvoda i odjednom su postali mladi i raskalašeni. Ne mogu reći ni da mi je to smetalo ni da nije, ali ionako sam u tim godinama poslije razvoda imala manje kontakta s njima jer su oboje počeli graditi druge živote, s drugim partnerima, kao uostalom i ja. U stanu u kojem sam provela dvadeset i nešto godina odjednom sam se počela osjećati poput stranca i sve sam rjeđe počela navraćati tamo.

* * *

Najviše me boli činjenica da nisam ja bila ta koja je počela osjećati nezadovoljstvo u braku. Bio je to Lovro. Počela sam primjećivati njegovu rastresenost dok me sluša, počela sam primjećivati da ga više baš i ne zanima ono što smo djeca i ja proživjeli toga dana ni općenito naši osjećaji. Skrivao se iza novina koje je odjednom počeo čitati od prve do zadnje stranice (a svi smo znali da je vrijeme čitanja novina za njega, pa tako i za nas, svetinja, i poštovali smo to), a učlanio se i u knjižnicu i počeo gutati knjige.

– Što nije u redu? – upitala sam ga jednoga dana dok je čitao novine.

Ispočetka nije ništa odgovorio, ali kad sam ponovila pitanje, digao je pogled sa stranice osmrtnica i upitao me:

– Molim? O čemu pričaš?

– O našem braku – odgovorila sam.

– I dalje ne razumijem – rekao je pretvarajući se da čita.

– Želiš li razvod?

– Da – odvratio je kratko i jasno, i dalje buljeći u osmrtnice. Kako prigodno, pomislila sam.

Premda nisam bila prisutna kad su se majka i otac razvodili, nekako sam uvijek zamišljala da su se svađali, da su padale teške riječi, da im je bilo stalo da ostanu zajedno, ali, eto, ipak nisu mogli. Nisam ga zamišljala ovakvog.

– Iselit ću se do kraja tjedna – dodao je.

Rasplakala sam se na tu njegovu hladnoću i ravnodušnost.

Nastavio je nepomično sjediti.

– Imaš drugu – ustvrdila sam jecajući. – A djeca i ja?

– Posjećivat ću ih – rekao je odlažući naočale na stolić i ustajući.

Najprije sam pomislila da je krenuo zagrliti me, ali otišao je u WC. Smatrala sam to izrazito hladnim od njega, toliko različitim od predodžbe kakvu sam imala o njemu sve godine. Nevjerojatno mi je bilo u što se pretvorio. Ili je zapravo to oduvijek bio on, a sve se ovo vrijeme samo pretvarao, zapitala sam se. Nisam znala odgovor na to pitanje, ali znala sam da se ne osjećam odraslo i doraslo situaciji. Bila sam pomalo izgubljena. Uzela sam novine sa stola, a zatim kemijskom olovkom koja je ležala pokraj njih, kojom se vjerojatno koristio za rješavanje križaljke, nacrtala jednu osmrtnicu za njega – Lovri A., voljenom ocu i bivšem mužu, a zatim otišla u spavaću sobu pripremiti mu kovčeg.