Jutro. Kao i jučer; magla, masna, voštana.
Upalio je plin, stavio je džezvu s vodom na plamenik. Pripalio je cigaretu, sjeo je za stol. Rutina svakodnevice, duga bas dionica oronulog rokera. Publika se dosađuje, publika zijeva, otpija pivo i otpuhuje dimove prema svjetlima reflektora; svjetlo vinski crveno pa srebrno, plavo, žuto. Rasprskavajući snopovi svjetla – u mladosti se palio na sve to – a sad...
Akordi udaraju o arkade. Pivo umara, podmuklo. Kao život. Godine su se istrošile s vremenom. Ponekad bi, tumarajući poslije posla gradom, znao prepoznati lica s druge strane ceste; ljude što su nekad davno pohodili zagrebačke rok klubove. Uvijek bi svrnuo pogled u stranu.
Krklja uzavrela voda. Ustao je napraviti kavu. Bacio je žličicu u sudoper – odjeknulo je, odzvonilo, kao zvono posmrtno.
Srkao je kavu, kažiprstom i palcem masirao je sljepoočice. Zamišljao je ta topla bedra, koljena, stopala. Sanjao je neku ženu koju je masirao, polako, prstima uranjajući duboko u kožu, bio je jako napušen. Ponekad se znao baš jako napušiti, tonuo bi takav, blažen, na dno – ej, čovječe! - Bajkalskog jezera, a tamo je dno stvarno jako, jako daleko.
Ipak, tonuo bi, skroz bezbrižan, kao da je isplatio zadnju ratu stambenog kredita pa sad može, spokojan, umrijeti na miru. Napustiti predodžbu. Na dnu, u otplaćenom stanu.
Pogledao je zidni sat, paklensku napravu: vrijeme je da se krene na posao, u zagrljaj čistog oksimorona – čudnovato zanimljive monotonije. Odvukao se u kupaonicu umiti se, oprati zube, obrijati se. Obredi, procedure. Takve ga stvari sad drže.
Radio je semeringe za automobilsku industriju. Posao je to za gubitnike, one što se nisu znali snaći u životu. One što su imali previše slobodnog vremena da bi shvatili što s vremenom učiniti. Tvrd posao na prešama. Trebalo je peći gumu, trebalo je svaki dan izdržati strašnu vrućinu, osmosatno stajanje, muku oznojena čela i teških ruku. Noge više nije ni osjećao, ali svakim danom vene su bile sve deblje, sve vidljivije. Kao nabujale rijeke. Kao da su htjele iskočiti iz kože. Zemlje. Jer, pjesnički rečeno, što je čovjek nego zemlja. Iskočiti. Od muke.
Ipak, nije imao izbora: to ili pučka kuhinja. Ali, nije imao hrabrosti, a umrijeti se ionako mora. Kukavički život, kukavička smrt.
Obukao se i dvaput je zaključao vrata stana. Skloništa od svijeta, a sklonište se uvijek zaključava do kraja. Spuštao se stepeništem. Osam stepenica do odmorišta. Mogao je to prijeći u mraku, žmireći. I nikad, baš nikad nije palio svjetlo.
Led se drobio pod njegovim čizmama dok je prilazio automobilu. Morao je upaljačem zagrijati ključ kako bi mogao otključati vrata.
Povukao je čok, dizel je zabrujao, nevoljko, umorno. Onda je izbljuvao oblak dima na auspuh. Dim se stapao s maglom. Ventili su klepetali, auto se sav tresao. Tra-ta-ta…
Izišao je sastrugati led sa stakala.
Led je okovao Golf, ipak, stroj je predano radio. Žurio se, jer studen mu je mrzla prste, obraze, dah. Strugao je mahnito, ne mareći hoće li oštetiti staklo. Samo da sjedne unutra, uključi grijanje. Ogrije smrzle prste. Ali, trebalo je pričekati da iz ventilacije prostruji topli zrak. Čekao je. To je zapravo život; čekaš da proradi. I umreš.
Pustio je muziku:
Boce s benzinom su napunjene/ Kada kreće svadbena povorka/ Lutko, suviše si pila prošle noći/ Svijet je sužen između trepavica/ Nalik na ličinku što čuči u mraku/ Krade zadnje trzaje sna
Slušao je Azru, ali Džoni ne želi doći u Zagreb. Džoni je onomad davno zgiljao na sjever, u jedno tiho, mirno predgrađe, a on je ostao ovdje, u predgrađu metropole, kao napušteni pas kojeg više nitko ne želi, koji je izgubio svog gazdu i svoj čopor i sad luta naokolo, od kontejnera do kontejnera, izgrižen i sjeban.
Ipak, nešto je počelo nagrizati maglu. Magla se razvodnjavala. Magla je pretučeni odstajali bjelanjak. Bljutava i sluzava. Uključio je brisače, mogao je jasno vidjeti put pred sobom. Mogao je krenuti tim putem, manirom rutinera, manirom konja koji zna put do njive. Ubitačna metoda.
Krenuo je, kao i svakog jutra. Prvi zavoj lijevo, drugi zavoj desno, semafor. Pa prva, druga, treća. Ravno.
Odbljesak sunca na vrhu crnog korporacijskog cilindra. Neonski logo gore gori. Redovi uniformnih građevina, zgrade sve iste; poput bankarskih službenika. Pogureni ljudi na tramvajskim stajalištima, figure na šahovskoj ploči. Figure što vjeruju, nadaju se nečemu, streme boljem životu, ali evo ih, tu su, svakog jutra, čekaju da zagrebački tramvaj izroni iz sna. Da ih odveze tamo. Svakoga gdje mu je mjesto, gdje pripada.
U mojoj sobi zauzimaš kraljevski dio/ I dok se treseš kao razjebani taksi/ Odnekud dopiru krici ljubavi/ I psi laju u susret danu/ Danu običnog tempa/ I osamnaestkaratnog razočaranja.
Znao je sve rupe i izbočine na cestama, znao je ritam semafora, ritam domina.
Vozio je razmišljajući o još jednom danu običnog tempa, danu provedenom uz zvuke preša i smrad ispečene gume. Razmišljao je, o stanci za gablec, kad bi sjeo u kut i od tamo bi, žvačući sendvič od salame i sira, zurio u teške kalupe što su čekali na njega.
Razmišljao je o šansama koje je propustio, o krivim ljudima s kojima je laštio šankove, o krivim ženama s kojima je dijelio samoću. Ali, svi tako misle, to je. Jer, uvijek je nešto krivo; krivi ljudi, krivo mjesto, krivo vrijeme, krivi poredak stvari, na koncu, osjećaj krivnje. O jadu mamurnih jutara u tuđim sobama. O odbačenim gaćicama na iskrzanim foteljama. Dugo je to trajalo. Predugo da bi se iz svega nešto izrodilo. Nešto svrsishodno, kao obitelj.
Putuj, putuj kroz život/ Putuj kroz život s velikom glavom/ Život običnog tempa/ I osamnaestkaratnog razočaranja.
Vozio je na istok grada, pravilno, po propisima, ali nigdje policije, nigdje represivnog aparata da vide, da se uvjere, eto, da vozi registriran auto, da u usisanom prtljažniku ima kutiju prve pomoći, trokut i rezervne žarulje, da su mu ripne guma propisane dubine, da je trijezan, da je vezan, da na vrijeme plaća račune i poreze, da je Kontrapunktov genij u pedesetoj, genij što nastavlja putovati, genij jer je svjestan da zapravo ne živi život nego je življen, kao što Schaubergerova pastrva ne pliva već je plivana, i da bi mu, ipak, puno značilo da mu netko zaželi ugodan dan. Osim onog radijskog Vicka. Makar i policajac. Jer, on je čovjek poodmakle dobi i buntovništvo živi još samo u zvučnicima njegova automobila. I, molim vas, ima li išta jadnije vidjeti od idola mladosti a sad oćelavjelog zabavljača masnog podbratka i ugaslih očiju željnog još novaca?
Kažem vam, Huxley je imao pravo kad je rekao da mnogi mogu biti geniji u 25., ali u 50. se treba malo i pomučiti. Jer, i Džoni je bio genij u 25., a sad je kao dogorjela svijeća na dnu čaše. Previše je takvih. Zaista. Nekad genijalaca. Konačno, sjetite se sebe. I ne očajavajte. Jer, završno, kao u šahovskoj partiji, ona čeka svakog od nas bio genijalac ili ne; zažmirite li, moći ćete osjetiti njen dah. Dame što puše u nokte. I povlači onaj zadnji potez. Onaj kad se više ne pokreće vrijeme na šahovskom satu.
I eto ga ispred firme. Imao je tu privilegiju; dopušteno mu je parkirati u gazdinu dvorištu. Privilegiju je stekao desetogodišnjim predanim radom, poslušnošću, zalaganjem i poniznošću. Zaključao je automobil i krenuo u obližnji kafić popiti kavu. Petnaest dragocjenih minuta slobode prije osmosatnog sluganstva.
Do kafića nalazi se pekarnica, no, kao i dosad, zadržao je dah jer taj smrad što mili uokolo… Dovraga, može li mu netko to objasniti? Čovječe, da kruh smrdi. Još mu je utkan u nosnicama, u mozgu. Taj kiseli, laboratorijski smrad pekarnica. Od čega ga, pekari, radite?
Napokon, kafić; puši cigaretu, pijucka kavu i promatra ljude što čekaju tramvaj preko puta. Jutro, kao i jučer; magla se raspršila, rahla svjetlost svijetli ulicom. Semafori diktiraju ritam kretanja ljudi i vozila. Za ove na stanici, ritam stajanja. Stvaranje ritma stajanja. Stvaranja stvarnosti, ako stvarno vjerujete u stvarnost stvarnosti.