Krešimirov park na Lenjinovu trgu. Volimo reći i sasvim kratko: Krešić na Lenjinovom. Danas, Trg Petra Krešimira IV. Imam osam godina. Vraćam se kroz park prema kući iz knjižnice Radničkog doma Đuro Salaj. Danas, Dom sindikata. Godina je i jesen kad je umrla Marija Jurić Zagorka. Javna rasvjeta već je upaljena i ulice i nogostupi koji okružuju park blistaju. U samom parku rasvjeta je prigušena.
Prvi sam put sama išla u knjižnicu. Inače uvijek idem s Danijelom. Još čita Hiljadu i jednu noć. Potajno, jer ima prostota i debela je. Teta knjižničarka je najprije odbila da joj da knjigu, ali Danijela je slagala da traži za mamu. Za knjigu smo saznale od gimnazijalke Jasne. Rekla nam je da smo prepametne za slikovnice. Stanuje na Danijelinom katu. To je treća zgrada od moje.
Danijela i ja idemo u isti razred. Drugi osnovne. Pučke, kaže Đurđina baka. Knjigu sam stisnula pod pazuh. Ima žute, tvrde korice i na prednjoj crtež starca i naslov Čiča Tomina koliba. Već pada mrak. Jesen je. Ja sam u debeloj vesti. Nije mi zima. Mama mi je rekla da se po mraku ne ide kroz park. Misli da se bojim mraka. Ne bojim se.
Koračam desnom stranom parka uz ograđeno igralište. U njemu su ljuljačke, tobogan, klackalica i pješčanik.
– Mala, dođi da te nešto pitam! – striček u velikom baloneru me zovne iz mraka.
– Dobra večer – pozdravim.
– Vidi s čim se igram!
Imao je otkopčan baloner. Ruke je držao ispružene uz tijelo ispred sebe. Šaka uz šaku. Isprepletenih prstiju između kojih su curile šmrklje. Nisam dobro vidjela. Ulična svjetiljka je imala razbijenu žarulju. I nešto je mrmljao. Ništa nisam razumjela. Rekla sam da moram ići i da žurim doma.
O stričeku sam pričala Đurđi. Ona je ispričala svojoj baki. Onda je baka ispričala mojoj mami i tati. Onda je Đurđina baka meni i Đurđi rekla da je dobro da mi taj striček nije nudio čokoladu. Da treba bježati od takvih jer čokoladom namame djecu, pa ih otmu, ubiju, skuhaju i od njih naprave sapun. Đurđa je pitala jesu li naši sapuni napravljeni od djece? Baka je rekla da nisu.
Žurim i već sam kod ribnjaka. I taj dio parka ima ogradu. Navečer ga zaključavaju. Ribnjak su ispraznili. Zlatne ribice su zbrinuli. Do proljeća. Na stablima i grmlju više nema lišća. Prelazim cestu i idem rubnim putem uz najveći dio parka. Tu su livade, staze, klupe, grmovi, stabla i dva duda na koje se penjem kad čuvara nema u blizini. Pri kraju parka, kad sam skoro u Ulici kraljice Jelene, tu je kružna staza s klupama. U sredini je prostor za cvjetnjak.
Na prvoj klupi Ognjen mi je poklonio nacrtanu golu žensku. Tata mu je doktor i ima knjigu iz koje prekopira. Ognjen ide u “a” razred. Ja sam bekavica. Iznad ulaza u školu napisao je štampanim slovima – OGNJEN VOLI ŠEVU! Meni se rugaju da sam ševa, jer učiteljica prvo mene nauči pjevati neku pjesmicu, koju onda ja pjevam po razredima dok drugi ne nauče. Sad ući Dunju pa mi je lakše. Nju ne zovu ševa.
Ne znam što ću s Ognjenom kad mi je Miki dečko. Miki stanuje u mojoj ulici. Kraljice Jelene broj 5. S njim se igram princa Valianta. On je princ, ja Aleta, a Đurđa je kralj Artur. U razredu sam zaljubljena u Žarka. Renata i Biserka također.
Sve je mračnije. Ubrzam korak. Moram se vratiti u stan prije mame i tate. Otišli su u Poštu, na dogovor za izlet. Ići ćemo na Sljeme.
U haustoru teta Mara, pazikuća, pere stubište. Idem sa strane da joj ne ostavim tragove. Kaže da pere navečer jer sutra ide u Dom zdravlja. Ona ima stan u podrumu i njezino je cijelo dvorište. Mi imamo balkone. Mi djeca volimo tetu Maru. Kad se igramo na ulici i sila nam je, odemo k njoj. Uvijek je opasno ići doma jer poslije nas ne puste van. Najopasnija je Đurđina baka. Đurđi i meni kad se igramo na ulici, s četvrtog kata, s balkona, na špagi spusti košaricu s dvije kriške kruha s masti. Đurđi stavi malo soli i paprike, a meni šećer. Jedemo brzo jer nas ona gleda s balkona dok namotava konopac na šaku.
Svi stanari u našem ulazu su dobri. Nikad se nitko ne svađa kao u drugim zgradama.
Svaki kat ima po tri stana, a prizemlje i peti, zadnji, po dva. Na petom stanuju teta Ružica i teta Alma. Teta Alma je prijateljica Đurđine mame. Ona je knjigovođa u Nami, a teta Ružica je operna pjevačica. Ona spada u slavne stanare. Ona je i glumica. Gledale smo je u Eri s onoga svijeta, Đurđa i ja. Pljeskale smo joj i izvikivale ime. Tu su još dvoja vrata. Za tavan, a za druga, treba se popeti nekoliko stepenica i tu je terasa. Betonirana s tušem i odvodom.
U zgradi ima puno obitelji s djecom. Malom i velikom. Tu su onda oni bez djece pa slavni, kao teta Ružica.
Teta Sofija je na prvom katu. Kod nje ostavim torbu, poslije škole. To je onda, kad zaboravim ponijeti ključ, jer ja sam dijete s ključem oko vrata. Tako zovu djecu koja su samostalna. Onda se odem igrati. Na ulicu. Dok mi ne dođu mama ili tata. Teta Sofija mi uvijek da kruha s marmeladom. Njezina starija kći ponekad, i kad nije ljeto, uzme tranzistor, luftmadrac i dalekozor, i ode na terasu na sunčanje. Kažu da nije svoja još od rata. Kad je bila djevojčica, spasili su je iz zapaljene kuće. Kad se tako skine za sunčanje, teta Sofija trči po nju pa je odvuče u stan.
Na istom je katu stan tete Lili. Volimo joj ići u dućan. Nagradi nas specijalnim bombonom. Uvijek joj kupujemo isto: četvrt kruha. Ona nema nikoga. Svi su joj stradali u ratu. U logoru. Židove su okupljali u dvorištu Studenskog doma na Džamiji. Zato se i zove Trg žrtava fašizma. Sve piše i ima slika u muzeju. U Džamiji.
Na drugom katu stanuje Miro. On je Mikijev najbolji prijatelj. Idu u isti razred. Igra se s nama, ali ne želi biti vitez. On je kauboj. Ide nam na živce jer stalno trči za Indijancima, dok smo mi na dvoru kralja Artura. U Kekecu izlazi strip u nastavcima pa se igramo točno kako je nacrtano. Njegov tata radi u JNA. Na posao ide u uniformi. Na kapi uniforme ima crvenu zvijezdu, a kad nas vodi na izlet, na glavi nosi šešir s prešanim žutim runolistom. On je Slovenac i voli prirodu. S njima živi i Mirekova baka. Mama od tate. Ona ne voli njegovu mamu, jer je jako zgodna, a baka je stara i ima štap. Zaobilazimo je na daleko.
Mi djeca, sve stričeke pozdravljamo sa “zdravo!”, tete sa “dobar dan!”, a starije, bake i dede s “ljubim ruke!”. Znamo na brzinu samo uzviknuti “ruke!”, a već nekoliko puta Đurđa i ja kad silazimo s rolšuhama u ruci, a one šuškaju, viknemo glasno “ke!” Uopće se ne kuži da nismo rekle cijele riječi.
Nasuprot Mireka stanuju Šnajderovi. Njihov sin Srećko koji će na godinu u školu, ljut je što stanuje kod bake u centru. Ona ga čuva. Njegov tata je slavan. Slavniji od braće Horvat. Osim što je avijatičar, vozi motor na trkama i prvak je. Nas djecu iz zgrade više puta je vozio oko parka. Jednom je dovezao motor s prikolicom pa smo se ugurali odjednom troje. Dvoje u prikolicu, a treći ispred Srećkovog tate.
Na trećem katu stanujem ja s mamom, tatom i pet godina mlađom sestrom. Onda tu su Milan i Jasmina, s mamom, tatom i bakom. Milan je moje godište, a Jasmina godište moje sestre.
Miro, Đurđa i Miki idu u istu školu, u Osnovnu školu “Anke Butorac”. Isto tako zove se i ulica, a počinje od knjižnice. Moja škola je u Križanićevoj, a Milanova u Draškovićevoj ulici. Sve tri škole su isto daleko od naše zgrade. Moja je malo bliže, ali neću se s njima svađati.
Na našem katu stanuju još slavna braća Horvat. Zovu ih baš tako. Ne po imenima. Teško ih je razlikovati, a nisu blizanci. Oni su nogometaši Dinama. Nama djeci donose svašta iz Amerike. Žvakaće gume u srebrnom papiru, šarene balone na štapu, bojice drvene i voštane…
Đurđa je na katu iznad mene. Ona je moja najbolja prijateljica. Ima starijeg brata. Nadimak mu je Puž. Ne znam zašto jer nije spor. Volimo ga. On nas u ulici brani i daje nam da čitamo njegove Kekece. Kad ih sakupi pedalj, odnese ih u knjigovežnicu u Križanićevoj ulici. To je preko puta suprotnog ulaza od moje škole. To je ulaz u gimnazije. Đurđina baka je opasna. Kad se svađa sa Đurđinim dedom, gađa ga jastukom. Velikim ili malim, pitala sam Đurđu. Velikim, rekla je. To je čudo, jer njena baka ima ogromne jastuke. Zovu se slavonski jastuci. Znam to, jer ponekad spavam kod nje.
Zaboravila sam na studenticu Vilu s drugog kata. Ona nema tatu. Ima zgodne dečke i doma stalno dovodi pse lutalice. Ponekad joj pomognem pse nahraniti i pokefati, kad mojih nema doma.
Neki susjedi imaju tajnu. Kad govore o njima, odrasli šapću da mi djeca ne čujemo. Đurđin tata je predsjednik kućnog savjeta i on zna sve. Ali predsjednici ne otkrivaju tajne. Pogotovo ne djeci. To nisu dječja posla!
Penjem se stepenicama i usput razgledavam knjigu. Predebela je. Neću ju stići pročitati, a Danijela mi je obećala posuditi Hiljadu i jednu noć. Ona će označiti važne stranice. Sve gdje je ljubav i gdje je prosto…
Nisam mogla otključati. Ključ je s druge strane. Katastrofa! Vratili su se prije mene? Tata otvori vrata i bez riječi mi pokaže prema kuhinji. Mama sjedi na kuhinjskom stolcu, štokrli. Puši. Sestra, vidim je kroz otvorena vrata, igra se na mom krevetu u mojoj djevojačkoj sobici.
– Sjedni – kaže mi mama. Sjela sam. Znam o čemu je riječ.
– Gdje si bila dosad?
– U knjižnici. Vidite koju sam knjigu posudila? Debelu!
– Gdje ti je sestra ostala na koju si trebala paziti?
– Pazila sam.
– Kako? Mi smo došli doma, a tebe tu nije bilo?
– Sve sam dobro napravila. Zaspala je na mom krevetu. Zatvorila sam prozor i zaključala vrata sobice izvana. Ništa se nije moglo dogoditi.
Napokon jedna odlična priča.