Uzaludno pokušavam objasniti Mariji kako niti imam vremena, niti mogu tek tako sa srebrnom jekom pod pazuhom ušetati u ured. Nastavljamo pričati u prazno čak i nakon prekida, kao u igri pokvarenih telefona, sve dok tuljenje ne ostane jedini šum skriven u školjki moga uha. Ponovim na glas pred svima u uredu što je Marija rekla. Nakitim što jest i što nije.
Okrznu me mrmljave riječi i jedno glasno: Papučaru!
Nakon svega, zamislim Mariju kako rumenih obraza i rukama do lakta u brašnu, s prigodnom crvenom keceljom oko struka, stoji obavijena mirisom cimetovih kolača. Pa ostavim sve i krenem kamo me uputila.
Jedva ga pronađem, to mjesto smješteno na periferiji grada, najobičnije odlagalište otpada, a ne mali gradski trg kako ga je netko nazvao. Činilo se nemogućim ostati neprimjetan u tom apokaliptičnom neredu, u strogo poslovnom odijelu s aktovkom u ruci.
Živa debelo ispod ništice i ljudi smrznuta pogleda s dronjavim krpama na sebi – ta scena iz mene potisne svu moć kretanja i razmišljanja. Neko se vrijeme samo nijemo promatramo, procjenjujući se preko sleđenih lokvi kao preko razlika koje se ne daju premostiti. Nisam želio da osjete moju tjeskobu izazvanu njihovim nadasve odbojnim izgledom, da ona bude vidljiva poput oblačića pare koja mi je izlazila na usta, pa stanem pretraživati sumoran okoliš nad njihovim glavama. Ni traga blagdanskom raspoloženju.
\"Što žel\'te gospon, jel\' drvo za đinđe?\" jedan mi se dronjavi unio u lice, zalijepio tik uz rame i još dodao, \"il\' ćete da vam Mirela gata?\"
Zadržavši ozbiljno lice, nasmijem se u sebi. Samo bi mi još to trebalo, da mi netko gata u ovoj hrpi jada. Da mi kaže sve što ne znam o sebi i Mariji, da stane nagađati čime ćemo nas dvoje, poput drvca u božićnoj noći, nakinđuriti sve naše golotinje i lažna predstavljanja!
Neodlučno se okrećem na mjestu, dok cipele glibe u blatu tražeći čvrsto uporište. Iz čiste pristojnosti upitam čovjeka, kojeg jedva mogu nazvati trgovcem, neka mi pokaže tu ženu. Pitam tobože ležerno i znatiželjno, pitam nastojeći da se ne primijeti apsolutno pomanjkanje interesa i silna čežnja – što prije otići s tog mjesta!
On se, onako još uvijek pribit uza me, činio gorim od parazita, željan onoga što mu kronično nedostaje, željan viška s obilja svoga domaćina, a opet pomalo i kao čovjek s kljunom lešinara sposobnim da nanjuši dobar kraj. Sve dok nije zakašljao. Sve dok nije počelo izgledati kako će od njega ostati jedino kašalj i da bi to mogao njegov a ne moj kraj! I dalje oslonjen na mene, stajasmo ne kao stranci već kao dva druga u dobru i zlu. Tko zna, možda smo neutralnom promatraču sa strane nalikovali neukusnoj karikaturi bez naslova.
Izbljuvak se kapljično raspršio zrakom, ali dobrim dijelom i po uzdignutim dlačicama mog krznenog kaputa. Ne ustuknem. Ne trepnem. Ne dišem.Napravim se da ništa od svega toga ne vidim i ne osjećam te odižem pogled s tog sranja i koječega, njušeći vlastiti strah odložen u maglovitom jutru. Umjesto očekivanog bljeska zuba, čovjek razjapi bezdan vlastitog ždrijela te upre prstom neodređeno prema skupini žena omotanim vunenim burkama. Pogledam ih. Razlike nigdje. Mogla je biti bilo koja, ali i nijedna.
\"Hvala, drugi put ću doći po Mireline usluge\", hitro odgovorim i uzmem spasonosno drvce čudom ukazano napokon pred očima. Platim i odem skupa s odloženom prljavštinom kao dijelom tog blagdanskog paketa.
I evo, sada je opet zovem!
Cijeli ured mi se podsmjehuje. Govore, kako im sa mnom nikada nije dosadno. Naravno, tuđe prljavo rublje nudi zadah najzanimljivijih priča!
Ona je ljutita. Ne javlja se. Zato joj ostavljam poruku na automatskoj sekretarici.
\"Marija, sastanak se oduljio. Jednim dijelom i ti si kriva zbog toga i te tvoje srebrne jele. Usput sam morao stati u kemijsku čistionicu da mi srede tvojom krivnjom umrljano odijelo, zbog čega sam propustio dobar dio sastanka s važnim klijentima. Sve ću morati odraditi sam u uredu, ali ne brini ništa, dušo, srebrna ljepotica kočoperi se u zelenoj mrežici. Eto, zato će me uhvatiti debela noć. Ti legni, ne čekaj me.\"
Cmoknem telefonsku slušalicu, a zatim je spustim.
\"Papučaru, tako nam je svima, navikni se konačno\", pljusne me isti komentar dva puta u istom danu.
Kasno je, blizu ponoći kad uđem u našu zgradu, gdje s plafona na mene poput ranjenog oka škilji puknuta žarulja. Zgusnutom tamom odzvanjaju samo moji užurbani koraci začinjeni prpošnim šuškanjem jelovih grančica.Staricu spazim, bolje reći osjetim za leđima, tek nakon što gurnem ključ u bravu. Prebirem po sjećanju. Nikad svladana vještina pamćenja tuđih lica zatekne me s pitanjem, znam li je? U bijeloj spavaćici, bosih nogu, oslonjena na štake, stajala je poput utvare zaogrnute mlohavim džemperom, što ju donekle čini debljom i stvarnijom. Kroz otvorena vrata na donjem međukatu, iz njezinog je stana tekla blijeda svjetlost.
\"Nemojte se ljutiti\", počne ona, \"ali nešto bih vam rekla, a tiče se vaše supruge ili što vam već dođe.\"
\"Što s njom, što se dogodilo?\" ukopamo se istog trena na mjestu i ja i jela. Ne shvaćam kamo vodi ovo staričino zabadanje i obraćanje! Zar me cijelu noć čekala na stepeništu samo da mi to kaže?
\"Pa zar vi ne osjetite ništa? Cimet! Sjećam se da je čak i prošle godine pretjerivala, samo s drugim začinom. Ne može se disati od toga, pogotovo mi astmatičari. Znam da je Božić i da svi pečemo kolače, ali... Da me ne sprječavaju slabe noge, pokucala bi joj na vrata i sama rekla.\"
\"Da, slažem se gospođo, imate pravo\", s olakšanjem ispustim riječi, \"i meni ga je dosta, ali ne znate vi Mariju, kad ona nešto voli, u tome pretjeruje. Ne brinite se, reći ću joj.\"
\"Maarijaa...\", čujem je kako gunđajući rasteže slogove njezinog imena i ostavlja za sobom samo trak vodoravne svjetlosti položene u rubu zatvorenih vrata.
Čim uđem u stan, odložim jelu i isključim osvježivač zraka s mirisom cimeta. Otvorim prozore da nahrupi miris noći. Istovremeno zavrište i reklame s upaljenog TV-a. Čudim se po tko zna koji put kako buka s ekrana gubi moć pred snagom tišine koja se skupa s mirisom noći uvukla kroz odškrinute prozore. Osjetim silnu glad i to me na tren obraduje, taj primarni ljudski instinkt koji obično potisne sve ostale. Zato iz ledenice odmah izvadim jelo prikladnog naziva \"božićna štruca\" i stavljam ga u mikrovalnu pećnicu. Gladan kao vuk smaknem mirisno pečenje.
Čim na fejsu objavim status \"Marija i ja smo večeras okitili jelu\", dobijem dvadesetak lajkova podrške i jedan komentar: Papučaru!
Skinem mrežicu s drvca i dovučem hrpu plastične bižuterije skupljane godinama. Načičkam ga tako temeljito da se drvo pod njom jedva nazire. To bi se Mariji sigurno svidjelo. Ne znam bi li više voljela zlatnu ili srebrnu vrstu lameta. Pa stavljam obje. Potom upalim svjećice, pogasim ostalu rasvjetu zbog ugođaja, i stisnem dugme na telefonskoj automatskoj sekretarici.
\"Imate jednu primljenu poruku, želite li je preslušati?\" pita me automat kao da je živ. Šutim kao čovjek s pokvarenim mehanizmom u sebi.
Samo mi se uzdah otme.
www.vecernji.hr/kratkaprica