Tko bi rekao da će najveće iznenađenje ovogodišnjeg festivala Sundance, film koji je pomeo konkurenciju, biti film – o ajvaru. Točnije, “Košnica” mlade kosovske redateljice Blerte Basholli prati priču udovice čiji je muž nestao u ratu na Kosovu krajem devedesetih, a ona se pokušava izboriti za dostojanstven život i brinuti se za dvoje djece u ruralnom mjestašcu u kojem okrutna patrijarhalna kultura zatire sve njene napore. U tom kontekstu nešto tako svakodnevno i jednostavno kao ajvar, koji naša junakinja Fahrije počinje prodavati kako bi namaknula novac, postaje simbol otpora, ženske snage i oslobođenja. “Košnica” je na prestižnom Sundanceu prikazana 2. veljače, a osvojila je čak tri nagrade – za najbolji film, najbolju režiju i nagradu publike. Basholli je film temeljila na istinitoj priči udovice Fahrije Hoti (tumači je izvrsna Yllka Gashi) iz Velike Kruše na Kosovu, čiju je priču čula na televiziji deset godina ranije.
Dva dana nakon početka NATO-ova bombardiranja Srbije, u ožujku 1999. godine, odigrao se masovni pokolj u Fahrijinu selu. Nekolicina je uspjela pobjeći, žene i djeca protjerani su, a suprug Fahrije Hoti je uz još barem stotinjak muškaraca iz sela 80-ak kilometara udaljenog od Prištine strijeljan.
Velika Kruša, koja je gotovo sravnjena sa zemljom, postala je selo duhova i udovica. Početkom 2000-ih, kada se odvija radnja ovog filma, na Fahrijina leđa pada briga za nepokretnog i strogog svekra, kćer tinejdžericu i nešto mlađeg sina. Fahrijin suprug Agim vodi se kao nestao jer njegovo tijelo još uvijek nije nađeno, proces identifikacije mučan je, spor i dugotrajan te ona gubi nadu da će se on ikada vratiti. No prevladavajuća patrijarhalna tradicija ne dopušta joj da se sama pobrine za egzistenciju svoje obitelji. Od Fahrije se očekuje samo da strpljivo čeka povratak muža hranitelja, preživljavajući od mizerne socijalne pomoći. Čak i u tako ekstremnim situacijama taj mentalitet opstaje – za ženu koja se drzne raditi ili čak voziti auto u toj zajednici jednostavno nema razumijevanja ni milosti. Manja je sramota, valjda, umrijeti od gladi. Kao i mnogo njenih sumještanki, Fahrije se bavi jedino uzgojem pčela i proizvodnjom meda. No, kada košnice podbace, ona napravi nemoguće – dobije vozačku dozvolu i odlazi u grad prodavati svoj ajvar. U naumu je pritom ne sprečavaju ni prijetnje, ni verbalno i fizičko nasilje, negodovanje i odbacivanje njene vlastite obitelji i, čini se, cijelog svijeta. Fahrije preuzima sudbinu u svoje ruke.
A film je pogledala i stvarna Fahrije. Bio je to povratak u prošlost, ali ipak je, kaže, za ponos što se snimio jedan film o njoj. Njen poslovni pothvat u posljednjim godinama je procvjetao. Sada zapošljava desetke žena, a njihova organizacija “Žene Kruše” svoje tradicionalne proizvode počela je izvoziti po Europi. Još uvijek traže pravdu za svoje muževe i očeve.