U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u ponedjeljak počinje dvodnevna konferencija o “Normi hrvatskoga standardnoga jezika u 21. stoljeću”. Tema je zanimljiva i uvijek aktualna, a u jednu ruku i međunarodna s obzirom na to da se postojanje hrvatskog jezika još uvijek osporava u Srbiji u kojoj se uz puno medijske i političke pompe donosi Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličnog pisma. O Akademijinu skupu razgovaramo s akademikom Rankom Matasovićem, jednim od njegovih organizatora.
Koji je cilj skupa o standardizaciji hrvatskoga jezika koji organizira HAZU?
U suvremenome hrvatskom jezikoslovlju stavovi o standardnom jeziku prilično su polarizirani. Ima lingvista koji misle da nikakva skrb o standardnom jeziku nije potrebna, već je ona uvijek samo paravan za nametanje takozvane “ideologije standardnog jezika” kojom središta političke i ekonomske moći sebi osiguravaju povlaštenu ulogu, odnosno monopol u javnom diskurzu. Zbog toga, tvrdi se, trebamo aktiviste koji će razotkriti tu ideologiju i omogućiti drukčiji javni diskurz u kojem će svatko moći govoriti i pisati više-manje kako želi. S druge strane, ima i onih koji smatraju da sama skrb koju bi jeziku mogli pružiti njegovi govornici i proučavatelji nije dovoljna, već je potreban zakon kojim bi se standardni jezik zaštitio i kojim bi se njegova javna uporaba nametnula, a odstupanja od strogo propisane norme sankcionirala. Ima, međutim, i onih poput mene, koji ne dijele ni jedan od ta dva oštro suprotstavljena stava, već smatraju da je o standardnom jeziku i njegovoj ulozi u društvu moguć dijalog između različitih pogleda i da su pravo mjesto za taj dijalog kulturne i znanstvene institucije koje su neovisne i od države i od aktivističkih pritisaka. Takva bi trebala biti naša sveučilišta i takva je, bez svake sumnje, naša Akademija, koja ovaj skup organizira u nadi da će na njemu doći do plodotvornog dijaloga o sadašnjem stanju, budućnosti i cjelokupnoj društvenoj ulozi hrvatskoga standardnog jezika.
Može li Odbor za normu Akademije zamijeniti ono koje je svojedobno djelovalo pri Ministarstvu obrazovanja i znanosti?
Akademija ima svoj Odbor za normu koji nije ni zamišljen kao zamjena Vijeću koje je vodio preminuli akademik Radoslav Katičić. Odbor je tijelo HAZU i djeluje u sklopu Akademije jer normalno je da najviša znanstvena i kulturna ustanova u državi ima i tijelo koje se bavi standardnim jezikom. Katičićevo Vijeće je pak bilo sastavljeno od stručnjaka iz različitih institucija i, budući da ga je osnovalo Ministarstvo obrazovanja i znanosti, ono ga je moglo i ukinuti; naš je Odbor od Ministarstva neovisan, kao što je i HAZU neovisan o državnim tijelima i središtima političke moći. Međutim, naš se Odbor nadovezuje i na rad Vijeća, čije zaključke podržavamo.
Jedna od tema rasprave bit će i Zakon o hrvatskome jeziku. Mislite li da nam je potreban?
Moje je mišljenje da takav zakon nije potreban. Zakone ne treba donositi kada neki utjecajni ljudi misle da znaju kako bi se svi drugi trebali ponašati, pa to žele i zakonski propisati, već kada je očito da postoji društveni problem zbog kojega određena društvena skupina trpi ili je na neki način zakinuta. Ne vidim koji je to problem koji bi zakon o jeziku trebao riješiti i koja društvena skupina trenutačno trpi zato što ga nemamo. Ono što Hrvatskoj treba jest bolji obrazovni sustav te jače, odgovornije i samosvjesnije kulturne i znanstvene institucije, a ne još jedan zakon u zemlji koja je ionako hiperregulirana. Moram napomenuti i da ne dijele svi članovi Odbora moje mišljenje o zakonu o jeziku, a sigurno ga ne dijele ni svi sudionici našega skupa; zbog toga će rasprava o tome biti zanimljiva.
Poznato je da jezikoslovna struka u Hrvatskoj nema jedinstvene stavove o nizu važnih jezikoslovnih pitanja. Zbunjuje li to dodatno zainteresiranu javnost?
Neslaganja u znanosti normalna su pojava, znanost i napreduje kritičkim sukobljavanjima i opovrgavanjem različitih mišljenja i hipoteza, a javnost se na to mora naviknuti kako bi bolje razumjela narav znanosti. Danas se i prečesto kao znanstvene istine prikazuju oskudno empirijski potkrijepljena mišljenja pojedinih znanstvenika koji su medijski dobro povezani jer se prešutno pretpostavlja da u znanosti postoji konsenzus tamo gdje ga nema. Lingvistika i filologija u tome nisu izuzetak.
Hrvatska postoji dulje od trideset godina. Je li u dovoljnoj mjeri zaštitila i standardizirala jezik?
Hrvatski je jezik standardiziran mnogo više nego u posljednjih trideset godina. Standardizacija hrvatskoga započela je u osamnaestom stoljeću, po nekim lingvistima i prije toga, i hrvatski danas dobro funkcionira kao standardni jezik; kao i svaki standardni jezik, i hrvatski prirodno evoluira i u tome nema ništa loše. U unutarnjoj politici hrvatski ne treba štititi (od koga? od njegovih govornika?), a u vanjskoj treba biti na oprezu, jer bi mnogima u regiji, Europi i svijetu bilo mnogo jednostavnije da mi Hrvati ne gnjavimo neprekidno svojim jezičnim posebnostima. U tome veliku ulogu moraju imati znanstvenici i kulturni djelatnici jer, ako o posebnome hrvatskom jeziku u inozemstvu budu govorili samo političari, to bi u nekim utjecajnim krugovima moglo biti shvaćeno kao propagiranje nacionalizma, a to je čarobna riječ kojom se progone politički protivnici. Ako pak političari popuste pritiscima i odustanu od zastupanja hrvatskoga kao posebnoga standardnog jezika, da bi ih njihovi europski kolege potapšali po ramenu zbog spremnosti na regionalnu suradnju, hrvatska znanstvena i kulturna javnost mora na to spremno reagirati kako bi se spriječile eventualne posljedice na status hrvatskoga jezika u europskim institucijama.
Je li skup u HAZU možda i svojevrsna reakcija na prešućivanje hrvatskog jezika koje se organizirano provodi u susjednoj Srbiji?
– Nije. Skup se pripremao već nekoliko mjeseci, a za skandal sa srpskim udžbenicima u kojima se niječe postojanje hrvatskoga jezika doznalo se tek prije nekoliko tjedana. Za srpska posezanja prema hrvatskoj književnoj baštini na štokavskom narječju zna se, doduše, već dugo, no Akademija ne može reagirati baš na svaku srpsku bezobraštinu i organizirati skupove kao odgovor na provokacije, a nema ni potrebe za tim. Neprekidno reagiranje na ono što se u Srbiji govori i piše o hrvatskom jeziku također je oblik jezične ovisnosti.