Kao velika vijest, a na nezavisnoj kazališnoj sceni i kao posebno radosna vijest, odjeknula je nagrada kojom se monodrama “Mala čuda”, autorski projekt glumice Sanje Milardović, okitila u Splitu, na nedavno završenim Marulićevim danima. Prvi put u povijesti ove manifestacije, a Marulićevi dani su osnovani 1991. godine kao manifestacija međunarodnog karaktera posvećena hrvatskoj dramskoj riječi i djelu Marka Marulića, glavnu nagradu odnijela je monodrama, i to monodrama nastala pod patronatom izvaninstitucionalnog kazališta. A u konkurenciji su bili najjači naslovi ne samo HNK Zagreb, Split i Varaždin već i hit predstave ZKM-a i Kerempuha, ali i predstava beogradskog Ateljea 212 koji se natjecao s dramom Tene Štivičić “64”.
Za svoja “Mala čuda” Sanja Milardović kaže da su tragikomična monodrama, a publika u sat vremena predstava doista suze lije i od smijeha i od boli i od prepoznavanja. Sanja je za “Mala čuda” napisala tekst, režirala je monodramu te je sama i izvodi, a u središtu njezine priče je tridesetogodišnja spisateljice Ane, čija se prošlost i sadašnjost na začudne i zanimljive načine isprepliće s nadrealnom i apsurdnom pričom izgrađenom oko Flore, glavnog lika njezina romana.
Uz čestitku za osvojenog Marula za najbolju predstavu u cjelini ide i pitanje je li vas iznenadila nagrada i da je stručni žiri prepoznao vašu monodramu?
Kao prvo hvala, moram priznati da je bilo veliko iznenađenje da smo dobili baš tu nagradu, za predstavu u cjelini. Neću lagati, moja cijela ekipa nekako je mislila da ćemo dobiti neku od ostalih nagrada jer smo zaista zadovoljni ovom predstavom, ali iznenadili smo se kad smo dobili baš tu glavnu nagradu jer nikada do sada nije ju dobila monodrama. I još k tome iz nezavisnog kazališta. Kada se uzme u obzir da su u konkurenciji bila i naša stvarno velika kazališta i jaka autorska imena, stvarno je ispalo malo čudo u toj konstelaciji dobiti glavnu nagradu. Zato nam je to svima bilo zaista ugodno iznenađenje i jedan lijep kazališni presedan. Nadam se da će to utabati put nečem u što duboko vjerujem, da je za dobro kazalište prije svega potreban predan rad i hrabrost. Predstava može biti i mala i velika, siromašna i bogata u svojoj produkciji, ali ono što je najvažnije, barem meni, jest da vidim iskren rad i život na sceni. A “Mala čuda” baš su to i zato s ponosom nosimo Marula kući i igramo dalje.
Koliko uopće danas znače kazališne nagrade? Donose li veću prepoznatljivost u poslu, ali i među publikom?
Mislim da donose veću vidljivost, samim time dugovječniji život predstave. Sigurno znače i u struci jer ih inače valjda ne bismo imali. Meni osobno bitno je tko daje nagradu pa ih u tom smislu i cijenim i zato mi je ova posebno važna.
Koliko je za nastanak (i život) ove predstave važan Teatar Exit?
Krenula sam s radom na predstavi pod umjetničkom organizacijom Teatrum koja poput većine organizacija na nezavisnoj sceni nema svoj prostor. Prije dolaska u Exit radila sam posvuda po gradu, po raznim prostorima, tako da je tek Exit omogućio da imamo svoje mjesto i infrastrukturu koja joj je potrebna. Teatar Exit nas je udomio u pravom smislu riječi. Tu moram zahvaliti Matku Ragužu koji cijeli niz godina prepoznaje umjetnike i djela mlađe generacije i daje im prostor. To je rijedak talent.
Čime objašnjavate činjenicu da sve više glumaca postaje redateljima, ali i da posežu za autorskim projektima poput vaših “Malih čuda”?
Kao i u svemu ostalome, i tu ljudi rade “istu stvar” iz različitih pobuda. Jedna je, po meni, često prirodan razvoj nekih glumaca i glumica u redatelje i autore, kada tim ljudima samo glumačko djelovanje više ne zadovoljava sve što bi htjeli i željeli reći. Drugi je nužda, želja za radom i nedostatak uloga. Nekad, zapravo najčešće, to je kombinacija svega toga. Meni se u svakom slučaju čini da bi svim glumcima i glumicama koristilo autorsko izražavanje, ako ništa drugo, bar kao mogućnost preispitivanja zašto se bave ovim poslom i što ih točno zanima. Možda bi se na tom aspektu trebalo više poraditi i na akademijama, posebno sada u ovoj situaciji, kad se već dugi niz godina događa da imamo puno akademija koje proizvode masu mladih glumica i glumaca, koji neće svi imati priliku raditi u institucijama. Putujući i radeći izvan Hrvatske, vidjela sam da je vani to vrlo uobičajena stvar, ta fluktuacija između srodnih zanimanja. Dapače, posebno se cijeni ako znaš raditi više stvari, i to se čini dosta logičnim. Kod nas se svijest o tome tek budi.
Stara je stvar da u kazalištu nema velikih ženskih uloga ili, da budem točnija, da ih je mnogo manje od velikih muških uloga. Je li konačno stasala generacija kazalištaraca – i autora i izvedbenih umjetnika – koji su spremni promijeniti tu činjenicu?
Mislim da nije toliko problem velikih uloga, već toga kakve su te uloge. Znam da ima puno više svjesnosti o tom problemu, ali mijenja li se to, ne znam. Čini mi se da da.
”Mala čuda” su priča o spisateljici u tridesetim godinama života i po tome je taj lik “rijetka biljka” na hrvatskim kazališnim scenama. Jesu li žene i njihove priče zaista toliko nezanimljive?
Da, ako ih netko piše samo kao funkciju. Kako bi moj lik u predstavi rekao tijekom sukoba sa starijim kolegom autorom: “Poštovani, ja sam došla jer ja ne znam je li vama itko rekao, a meni se čini da nije, da postoji cijeli jedan dijapazon ženskih likova između kurve i majke! Pa guglajte malo žene kad stignete…” Ženski likovi su često bili samo funkcije i objekti, pa i danas imamo primjere naših modernih drama gdje se navodi da su glavni likovi baš ženski likovi, međutim kad to pogledaš, vidiš da su one svojim postojanjem sporedne i ništa ne mijenjaju. Njih se samo koristi. Poprilično sam sigurna da publici pravi punokrvni ženski likovi nisu nezanimljivi, dapače! Jednako su zanimljivi kao i muški likovi.
Jedna od važnih tema vaše monodrame je gubitak bliske osobe. Kako je moguće da se kazalište tako malo bavi temama u kojima se doslovno može prepoznati svaki čovjek?
To je stvar osobne odgovornosti i promišljanja kazališta. Kazalište za mene mora biti tu i sada, progovarati o onome što je bitno za čovjeka danas. U tom smislu ono mora biti moderno, a ne groblje za klasike i jednaku takvu publiku. Nemojte me krivo shvatiti, ja obožavam klasike, ali bitno je promišljati što danas ti klasici znače te ih tako i raditi. To ne znači da moraš izvikivati parole sa scene, ali znači da bi trebalo uzeti u obzir svijet u kojem živimo i bol čovjeka današnjice. U zadnje dvije godine proživjeli smo pandemiju, potresi i sada krvavi rat u Europi koji bukti… Malo je neobično ne baviti se uopće svim tim slonovima u sobi.
Razvijate i scenarij za svoj prvi dugometražni film, još jednu moćnu žensku priču. Do kuda su došli ti planovi, možemo li se nadati njihovoj skoroj realizaciji?
Da, htjela bih reći da to ne bih nazvala prvenstveno ženskom pričom… To je obiteljska priča na čelu s glavnim likom Gretom. Priča je o suštinskoj promjeni čovjeka i prihvaćanju. Završili smo scenarij i čekamo rezultate za razvoj projekta u HAVC-u. A prije daljnjeg razvoja dugometražnog filma čeka me snimanje mog novog kratkometražnog filma, što je planirano za ovu jesen. Naslov je “A gdje je Nataša?”, to je film o prijateljstvu i izdaji u poslijeratnom razdoblju. To je ono što me trenutačno okupira i čime se bavim. Jako korespondira sa svime što se sada događa, a opet je u prvom planu taj odnos dviju prijateljica čiji su životi otišli u različitim smjerovima. Tek kada to završimo, vraćam se svom prvom dugometražnom igranom filmu i razvoju tog projekta pa ćemo vidjeti kuda – i kada – dalje. U svakom slučaju vjerujem da će nas sreća pratiti u kazališnim i filmskim pothvatima, kao do sada..•