"Preveo i obradio: Nenad Brixy". Za obožavatelje Alana Forda taj je podatak u impressumu bio presudan. Stripovi koje bi obradio Brixy bili su za klasu bolji od drugih. Novinar i književnik Nenad Brixy (1924. – 1984.) jučer je, zahvaljujući udruzi Trash, čiji su članovi odrastali na kultnom stripu, u rodnim Varaždinskim Toplicama dobio spomen-ploču, a otkriven je i spomenik Alanu Fordu.
– Otac je zasigurno najpoznatiji po Fordu, iako mu to nije nikad bilo drago jer je, na kraju krajeva, pisac iza kojeg je više desetaka objavljenih romana. Posebno je bio popularan u bivšoj Čehoslovačkoj, gdje je njegov roman "Mrtvacima ulaz zabranjen" tiskan u više od milijun primjeraka, a snimljen je i film. Snimljen je i jedan u Jugoslaviji, s Mijom Aleksićem u glavnoj ulozi, ali bez očeva odobrenja. Kako je počeo objavljivati pod pseudonimom Timothy Tatcher, producenti su mislili da je to neki glupi Amer koji neće ni primijetiti da su iskoristili njegov roman za scenarij – prisjeća se sin Davor Brixy, koji je s ocem, kad mu je pred kraj života već bilo teško raditi, surađivao na prijevodu stripa.
Nenad Brixy gimnaziju je završio u Varaždinu, prekinuo je studij ekonomije u Zagrebu i počeo pisati. Radio je u više listova, neke je i uređivao, no posebno je volio pisati humoreske i pomaknute krimiće, poput onih s antijunakom Timothyjem Tatcherom. Ipak, proslavili su ga prijevodi stripa Alan Ford, scenarista Luciana Secchija (Max Bunker) i crtača Roberta Raviole (Magnus), koji su u Vjesnikovoj nakladi, pod njegovom uređivačkom palicom, počeli izlaziti 1972. Rečenice poput "Sad je tren velikih odluka!", "Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi!", "Halo, Bing! Kako brat?", postali su dio opće kulture.
– Riječ je bila o ne baš pretjerano književnom jeziku koji je prilično uobičajen u Zagrebu. Jednako su ga razumjeli u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, pa je tako i u Beogradu ostao kao jedini priznati prijevod. Zašto je taj strip bio toliko popularan kod nas, a ne i u drugim državama? Pretpostavljam da je tu riječ i o "prepoznavanju" vlastitog ponašanja, razmišljanja i same okoline. Ministarstvo za istraživanje ruda imali smo u Jugoslaviji, imamo i sada. Talijani su ih također puni. Nema poštenih, samo lopovi i glupani – kaže D. Brixy.
Nepoznato je koliko je stripova njegov otac preveo. Znao je dodavati svoje rečenice i "prilagođavati" autorske kad bi Bunker "zaštekao". Pazilo se da se ne vidi ništa nacističko, da nema američkih vojnih oznaka i da Rusi ne izgledaju k'o Rusi, što je, kaže, bilo teško izvedivo, naročito kod Magnusa. Prisjeća se i optužbe za veličanje – ustaštva. Na zidu kuće provlačio se kroz nekoliko sličica natpis "kupujte u Drp diskontu", na jednoj je nedostajao dio teksta, pa je pisalo "ujte u Dr", a na drugoj se vidjelo samo "u". Ubrzo im je stiglo prosvjedno pismo iz Srbije.
Bilo je i autocenzure. Dobrim radom grafičara mnogo je toga, dodaje, nestalo.
– Slobodnim prijevodom i obradom mnoga su osjetljiva područja skrivena. Iako mi, kao ni tati, nikad nije bilo jasno kako su Grunfove kupaonske pločice, smjer leta i slično prolazili bez ikakvog problema – dodaje. Iz privatnog života oca iznosi i podatak da je obožavao sport, posebno biciklizam i tenis. Volio je govoriti o američkoj kablovskoj televiziji i velikom broju sportskih kanala.
– Danas bi ga se vjerojatno moralo odljepljivati od televizora – šali se. Alan Ford je, smatra Davor, i danas aktualan. – Dnevne situacije opisuju se s fordovskim likovima i zapletima.
>> 'Ljudi u bivšoj Jugoslaviji brzo su shvatili moj smisao za humor'
nenadjebivo