Imena, likovi, mjesta i događaji plod su autorove mašte ili su romansirani. Tim je oprezno sročenim rečenicama na početku romana "Kristalni kardinal" ugledna Fraktura popratila prozno djelo kazališnog i opernog redatelja i koreografa Damira Zlatara Freya. Iako je Frey rođen u Zagrebu 1954. godine, zbog dugogodišnjeg djelovanja u Sloveniji mnogi ga smatraju slovenskim umjetnikom. U Sloveniji je Frey osvojio najveće umjetničke nagrade, ali posljednjih godina ipak više radi u Hrvatskoj, a ponajmanje u rodnom Zagrebu.
Svjedočenje homoseksualnosti
Freyev teatralni, a valjda i autobiografski roman spretno nazvan "Kristalni kardinal" može se podijeliti u tri dijela. Prvi je posvećen dramatičnom djetinjstvu, drugi još dramatičnijem školovanju plesom zaluđenog siromašnog mladića u njemačkom Kölnu, a treći Freyevim uspomenama na kazališne ljude koji su ga očito obilježili. U prvom i trećem dijelu autor se služi metodama romana s ključem pa stvarnim osobama izmišlja slikovita imena koja je uglavnom lako dešifrirati.
Uostalom, to je postupak koji je proteklih godina iznimno popularan kod suvremenih hrvatskih autora. No, ono što Freyev roman izdvaja od uobičajenog hrvatskog više ili manje romansiranog proznog intimističkog štiva je otvoreno, trpko i potresno svjedočenje homoseksualnosti. U javnosti je spominjanje svećenika koji je inicirao umjetnikov ulazak u svijet (plesne) umjetnosti, ali ga je i silovao, izazvalo skandal ograničenog dometa.
No, Frey se nije bavio samo minucioznim, fotografskim opisima seksa maloljetnog djeteta s muževnim jezuitom. Nikako. Frey je zorno i pomalo almodovarski skicirao život uvjerenih hrvatskih katolkinja zatočenih i zatečenih u komunističkom Zagrebu u vrijeme smrti danas već blaženog kardinala Alojzija Stepinca i njihov odnos prema životu, društvu, seksu, obitelji, djeci. Pri tome je i žestoko opalio po roditeljskom odnosu prema odmalena ranjenom i odbačenom djetetu koje ima i majku i oca (koji su doduše rastavljeni), ali unatoč tome bijedno živi prvo kod tete bogomoljke, a onda odlazi u dječji dom u Lipik gdje je izložen svakojakoj poruzi. Ništa manje dramatičan nije ni opis plesnog školovanja u Kölnu u kojem se glavni lik borio protiv gladi i podstanarske neimaštine muškom prostitucijom u velikim njemačkim javnim muškim zahodima.
Motiv Stepinčeva srca
Bez drame nije ni opis živopisnih likova sa slovenske, ali i hrvatske kazališne scene o kojoj Frey piše iznimno okrutno, brutalno, a na mahove i osvetoljubivo, gotovo samoubilački. Sve te tri cjeline Frey povezuje larpurlartističkim fantazmagorijama, snovima sastavljenim od biblijskih i mitoloških citata u kojima je autorova neobuzdana mašta došla do maksimalnog izražaja, a ponekad je i prešla granicu razumijevanja i postala hermetična.
Zbog svega toga roman "Kristalni kardinal" nije ujednačeno štivo, ali je i zbog tih specifičnih umetnutih 'pjesama u prozi' ipak izbjegnut dojam pamfletizma i žutila. Gotovo kroz cijeli roman provlači se motiv Stepinčeva srca koje su mu komunističke vlasti nakon smrti u Krašiću navodno izvadile iz smrtnoga tijela. A zapravo čitav je "Kristalni kardinal" opis nesretnog, emotivnog čovjeka koji strastveno traga za srcem, ne nužno kardinalovim, nego ljudskim, ali mu ljudsko srce uporno izmiče pretvarajući ga u osobu bez prošlosti.