Na prvom programu HTV-a u ponedjeljak je započelo prikazivanje dokumentarnog serijala "Pijaca, pazar, plac", koji donosi priče o najzanimljivijim, najreprezentativnijim i najživopisnijim hrvatskim tržnicama. U šest epizoda gledatelji će imati priliku posjetiti zadarsku pijacu, osječku piju, splitski pazar, trešnjevački plac, riječku placu i varaždinski plac te putem njihovih priča upoznati autohtone proizvode i kulturne specifičnosti pojedinih dijelova Hrvatske. Serijal je za HTV producirao zagrebački Restart, autorica je Vanja Jambrović, supervizor Nebojša Slijepčević, a režiju i scenarij potpisuju Sunčica Ana Veldić i Tiha K. Gudac, s kojom smo razgovarali o novom serijalu.
Kako je nastala "Pijaca, pazar, plac"?
Serijal je Restartov, a koncept je osmislila producentica Vanja Jambrović, koja je i scenaristica dvije epizode. Projekt je prijavila na natječaj HRT-a, a mene su angažirali kada su dobili zeleno svjetlo za projekt. Kada me Vanja nazvala i pitala bih li radila na serijalu, uzviknula sam: "Ali ja sam tako opčinjena tržnicama!" Izgleda da ipak ima nešto u onome da privlačiš ono kako živiš. Od kada sam kao mala imala vrt, prati me neka vrsta opsesije hranom i vlastitom proizvodnjom, što u gradskom životu ne mogu u potpunosti ostvariti. Ipak, svjesna sam koliko je važno osvještavati potrebu za kvalitetnim namirnicama i održavanjem proizvodnje hrane u njezinu prirodnom obliku, koji je ljudskom biću potreban. Danas živimo u svijetu saturiranom proizvodima koji samo nalikuju na hranu, a prodaju se kao hrana.
S obzirom na osobni svjetonazor, kako je rad na ovom serijalu utjecao na vas?
Neki projekti koje radim isključivo su posao, dok drugi imaju dublju, transformacijsku vrijednost – ovo je bio upravo takav projekt. Serijal me natjerao da preispitam vlastite životne izbore: kakav čovjek želim biti, želim li živjeti osviješteno, promišljati svoje potrošačke navike i odnos prema tijelu te kome povjeravam novac koji zarađujem svojim vremenom i trudom. Iako sam već bila svjesna i posvećena zdravoj prehrani, snimajući priče od njive do štanda dodatno sam shvatila razliku između hrane s posrednikom i bez posrednika, odnosno između masovne proizvodnje i onoga što rade obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Vrlo sam se često, snimajući te ljude, osjećala pomalo posramljeno jer sam uvidjela koliko su predani. Ti ljudi posjeduju ogromna znanja, mnogi su iznimno osviješteni, rade odgovorno i fizički naporno. Podsjetilo me to koliko je nezdrav urbani način života koji podrazumijeva sate provedene za stolom, unutar četiri zida, te potaknulo da preispitam kako provodim svoje vrijeme i koliko ulažem u svoje mentalno i fizičko zdravlje.
U svijetu masovne proizvodnje i sve viših cijena zdrave hrane, kakva je budućnost tržnica u Hrvatskoj?
Posljednjih godina, pogotovo kako rastu cijene, tržnice prati neki trač da više nisu što su bile, da su tamo sve prekupci... Nakon osam mjeseci intenzivnog rada na ovom projektu, mogu reći da na tržnicama i dalje postoje prekrasni OPG-ovci s kojima možemo porazgovarati, saznati podrijetlo hrane i donijeti najbolju odluku. Te namirnice ponekad jesu skuplje, ali radije ću dati dva-tri eura više za zdravu hranu, nego sjesti na još jednu kavu. U Osijeku su nam spomenuli kako su naglo izgubili dio potrošača s otvaranjem hipermarketa, no ljudi su se ipak vratili. Naša regija njeguje tu kulturu, imamo plodnu zemlju i dostupne resurse za lokalnu proizvodnju zdrave hrane. I dalje imamo snažnu tradiciju kupnje na tržnicama, jaču nego u nekim drugim europskim zemljama. Međutim, mlađi, zaposleni ljudi često nemaju vremena za posjet tržnici, čime gube ili ni ne stvaraju tu naviku. Gdje god sam bila, ako promotrite ljude na tržnici, primijetit ćete da su to pretežno stariji građani, umirovljenici s dugogodišnjom navikom kupnje na tržnici, dok se subotom to proširi na obiteljske posjete. Većina OPG-ovaca koje smo snimali također su stariji, što upućuje na nedovoljna ulaganja u podršku proizvodnji domaće hrane.
U toj osječkoj epizodi jedna osoba kaže – tržnica je pupak grada. Kako vi gledate na njezinu društvenu ulogu?
Tržnice su zaista ogledalo gradova – mjesta susreta, malih razgovora, refleksija lokalnog karaktera i specifičnosti podneblja. Ovo nikada nije bila zemlja povučenih ljudi, ali na toj agori koju predstavlja tržnica duh naroda i lokalnog mentaliteta posebno iziđe na vidjelo. Svaka epizoda ima nešto svoje: Varaždin je moderan, osviješten, proaktivan, na tržnici imaju solarne panele, znaju što znači osuvremeniti domaću namirnicu... Tamo su dugo radili na dobivanju EU zaštite za varaždinsko zelje, koje je sada postalo službeni brend. To im otvara vrata za dugoročnu zaštitu i promociju tog proizvoda. Varaždinci djecu od vrtića do škole uče kako saditi, brati i kiseliti zelje, a potom ih time hrane – riječ je o sustavnom pristupu zaštiti lokalne baštine. Rijeka je rock and roll aktivizam, a Osijek pošten, radišni narod s pijacom koja je u potpunosti fokusirana na lokalne proizvođače i namirnice – toliko da na njoj čak nema banana!
U šest epizoda gledamo najrazličitije ljude, od fizičkih radnika do umjetnika – kako ste birali sugovornike?
Za svaku epizodu imali smo lokalne istraživače koji su obilazili tržnice, upoznavali se s ljudima i prikupljali priče. Redateljice su zatim prema vlastitom ključu birale one priče i ljude koji su se istaknuli kao najreprezentativniji. Osobno mi je bilo važno u svakom gradu pronaći pojedince koji predstavljaju specifične lokalne proizvode i tradicije. Uz to, željeli smo uključiti osobe koje su sposobne sintetizirati širu sliku o važnosti tržnice i potrebi njezine zaštite. U svakoj epizodi imamo po jednog glavnog kupca koji nas vodi tržnicom i pomaže nam bolje razumjeti njezinu važnost. Kod mene je u jednoj epizodi bivši tehnički upravitelj osječke tržnice, koji je nakon 38 godina rada napokon obični kupac, onda glumica Jelena Lopatić iz HNK Ivan pl. Zajc, koji je zalijepljen za riječki plac, a u Varaždinu Miljenko Ernoić, tajnik udruge koja se bavi očuvanjem tržnica u Hrvatskoj. Uz njih, tu su ljudi koji brižno proizvode lokalne namirnice, od Ane Smokrović koja je doktorica znanosti i prodaje biodinamički proizvedeno povrće na placu u Rijeci, do obitelji koja uzgaja crne svinje fajferice, kakvih ima samo u okolici Osijeka.
Kakve su reakcije nakon prve emitirane epizode i eventualni planovi za dalje?
Izrazito pozitivne – već nakon prve epizode o Zadru, kolegica Sunčica koja ju je i režirala javila nam je da se na zadarskoj tržnici pojavio veći broj kupaca te da mnogi komentiraju naš serijal. Budući da meni dio obitelji živi u okolini Zadra, u toj sam epizodi jasno vidjela način na koji se tamošnji ljudi ophode, oblik humora, granice u komunikaciji... koje nisu iste u Zadru, Zagrebu ili Osijeku. Do kraja emitiranja nadamo se dobroj gledanosti koja će potaknuti ljude da preispitaju vlastite odabire, jer kako je rekla jedna naša protagonistica – odlazak na tržnicu nije samo čin brige o zdravlju, nego i podrške lokalnoj zajednici i otpora toksičnoj, masovnoj proizvodnji hrane. Naravno, Hrvatska je veća od šest gradova koje smo obradili i sigurno bismo mogli snimiti još jednu sezonu. Kako je ovo projekt vanjske produkcije, nastavak ovisi o novim natječajima i interesu HRT-a.
