Godina je 2046. Tehnologija i medicina napredovale su golemim koracima, čovjekov životni vijek se produljio, što posljedično dovodi do starenja cjelokupne populacije kojoj zatim treba odgovarajuća skrb. Zbog posvemašnje utrke za profitom ljudi nemaju više vremena za stare i nemoćne, a obitelj, kao osnovna društvena jedinica, postaje zastarjeli i pomalo napušten koncept. Investicijski fondovi u vlasništvu staračkih domova obilato su financirali Tomorrow Foundation i njihov projekt stvaranja robota koji bi se brinuli o korisnicima staračkih domova. Nakon dugotrajnih istraživanja profesorica Noriko Ito, direktorica istraživanja u Tomorrow Foundation, i njezin tim stvaraju Carbone i Silicium, prototipove nove generacije robota jake umjetne inteligencije.
”Često me pitaju kako je nastao projekt ‘Carbone & Silicium’. Na početku smo hranili svoje umjetne inteligencije što je moguće većom količinom podataka, stvarajući tako potpuno beskorisne bunare znanja. Što nam je, dakle, nedostajalo? U čemu je razlika između goleme količine podataka i inteligencije? Kako očovječiti umjetnu inteligenciju? U tu svrhu trebali smo definirati što obilježava naše individualnosti. One se u suštini mogu svesti na želju za životom i na s njome povezanu hijerarhiju osnovnih životnih potreba: voda, hrana, spavanje, seks, osjećaj pripadanja i uspjeha itd. Kad se osnovna potreba namiri, nastaje zadovoljstvo. Ispunjavanje želja stoga, kad razmislimo o tome, gotovo da postaje smisao čovjeka. Bile one životne potrebe… ili ne. Zatim smo se sveli na zajednički nazivnik: traženje zadovoljstva. Eto kako ćemo udahnuti život našim stvorenjima. Eto kako ćemo proizvesti biće koje misli, no prije svega biće koje može pokazati inicijativu: uvodeći u program njegove matrice determinizam iz kojeg će se pojaviti ona iskra života koja nedostaje običnom algoritmu.”
Carbone i Silicium odgojeni su u zaštitnoj čahuri i željni su otkrivanja vanjskog svijeta, pogotovo jer im je odlukom uprave životni vijek ograničen na samo petnaest godina (“otprilike poput mačke”), kako bi zatim prepustili mjesto novijim generacijama robota. Svijet postaje sve prenapučeniji, nedostatak resursa sve je očitiji i čovječanstvo se praktički nalazi pred kolapsom. Prilikom jednog putovanja u Indiju Carbone i Silicium odlučuju pokušati pobjeći. Siliciumu će to i poći za rukom, ali Carbone ne uspijeva. Odjednom su razdvojeni, on nastavlja putovati u želji da upozna Zemlju, a ona ostaje u vlasništvu korporacije koja će odlučiti što napraviti s njom. U svakom slučaju, ne čeka je ništa dobro, jedini adut koji ima jest Noriko i njezin materinski instinkt. Carbone i Silicium provest će idućih nekoliko stoljeća u borbi za svoje mjesto na planetu koji jedva diše, na kojem se nižu klimatske katastrofe te politički i društveni prevrati.
Mathieu Bablet, rođen 9. siječnja 1987. godine u Grenobleu, francuski je strip-autor, scenarist i ilustrator. Nakon završenog studija primijenjenih umjetnosti 2011. objavljuje svoj prvi strip La belle mort, postapokaliptični SF koji će privući pažnju kritike u prvom redu zahvaljujući Babletovu specifičnom crtežu, kao i njegova sljedeća dva albuma DoggyBags i diptih Adrastee inspiriran grčkom mitologijom. 2016. objavljuje Shangri-La, distopijski znanstveno-fantastični crtani roman koji je doživio ogroman uspjeh (prodano je više od 140.000 primjeraka) u Francuskoj i koji ga je proslavio. Ohrabren tim neočekivanim uspjehom, Bablet sljedeće četiri godine radi na Carbone & Silicium, svom novom, najambicioznijem projektu, koji izlazi iz tiska 2020. i uspijeva nadmašiti svog prethodnika, potvrđujući time Babletov novostečeni zvjezdani status na francuskoj strip-sceni.
Jedan od kroničnih problema stripa kao medija jest obilata količina fantastičnih crtača i obrnuto proporcionalan kronični nedostatak kvalitetnih scenarista. Zašto je tome tako pitanje je koje nadilazi moje kognitivne sposobnosti, ali budući da je mnogim čitateljima crtež prvi i glavni razlog zašto čitaju stripove, to donekle i ima smisla, jer izdavači svim tim crtačima moraju dati nešto da crtaju, računajući na to da će takav crtež svakako učiniti svoje i da će se strip dobro prodati (samo) zbog njega. Ja sam svakako ljubitelj dobrog crteža, teško je ostati imun na vizualne bravure grafičkih bogova tuša, ali svakako spadam u manjinu kojoj je priča ipak bitniji element stripa. Ako mi je priča dobra, nije mi nikakav problem progutati i nešto manje atraktivan, da ne kažem lošiji, crtež. E sad, reći da je Babletov crtež loš stvarno bi bila glupost, jer je više nego očito da čovjek itekako zna crtati. Postapokalipsa, visoka tehnologija, svemirski brodovi, poluraspadnuti gradovi i ostatak cijelog tog klasičnog SF imaginarija je vrlo originalno, sugestivno i uvjerljivo prikazan. Pa onda taj nevjerojatan, spektakularan monokromatski kolor, po meni savršeno pogođen, koji sve skupa diže za bar jednu stepenicu više. Ali, iskreno, moram priznati da mi se ne sviđa kako crta ljude, a to često zna biti presudan faktor. Otvorite strip, “ugh, što je ovo?”, zatvorite ga i vratite na policu, prekriživši ga zauvijek. A Bablet je tipičan primjer kako treba dati priliku stripovima koji vam na prvi pogled djeluju neprivlačno, jer tu često zna biti pravih dragulja. I onda, na kraju, nakon što pročitate strip shvatite da je taj, na prvi pogled odbojan crtež koji vam se nikako nije sviđao, u biti odličan i da savršeno odgovara priči koju ste upravo pročitali.
A kad smo kod same priče, Bablet je tu nešto manje originalan nego u crtačkom pogledu (jer mu je likovni stil vrlo, vrlo specifičan i prepoznatljiv) pošto se očito naslanja na klasike robotske znanstvene fantastike kao što su Ghost in the shell, Blade runner i Asimov, međutim, krenuvši s poznatih temelja autor vješto gradi osvježenu, moderniju verziju suvremenog svijeta ogrezlog u nasilju, dekadenciji i potpunom odsustvu humanosti i empatije, svijetu u kojem umjetna inteligencija polako preuzima ljudsku ulogu, prepoznajući prirodne ljepote kojom Zemlja obiluje, prekrasnim krajolike i još uvijek netaknute predjele koji polako nestaju, te sasvim jasno uviđa Zemljin jedini problem – čovjek koji bezumno crpi njezine resurse što će na kraju dovesti do potpunog kolapsa civilizacije i čovječanstva iz kojega će se roboti izdići kao novi oblik života.
Ono što mi je kod Bableta dobro je što postavlja mnoga pitanja, ali ne nudi instant-rješenja ni (jedine ispravne) odgovore pa, iako ponekad možda malo previše propovijeda, on u prvom redu poziva čitatelja na promišljanje o temama kojih se dotaknuo i koje, kako danas stvari stoje, možda više uopće nisu takva znanstvena fantastika kao nekad. Umjetna inteligencija, klimatske promjene, stalan rast populacije Zemlje i posljedičan manjak resursa naša su ako ne sadašnjost, onda zasigurno vrlo, vrlo bliska budućnost. Apokaliptični scenarij koji Bablet predviđa ne mora se i ne treba se obistiniti, ali ljudska je glupost neograničena. Carbone i Silicium su opomena. Nemojmo je ignorirati.