– Retrospektiva se pravi kad vam kosa posve pobijeli i kad prestanete raditi arhitekturu, jer u tim godinama čovjek joj se više nije u stanju onako intenzivno posvetiti kao što je to, poput mene, činio godinama, zapravo cijeli život – kaže nam akademik Dinko Kovačić, glasoviti splitski arhitekt kojemu će večeras u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU retrospektivnu izložbu otvoriti predsjednik HAZU Zvonko Kusić.
Znam svoju zadaću
– U svome sam radu aktivirao sva svoja znanja, uvjerenja i oduševljenja. Znanje se ne dobiva samo u školi ili na fakultetu, nego u trenutku kad za neku temu ili zadatak počinjete znanje, poput vjeverice, skupljati sa svih strana. A to vodi uvjerenju, što je već ozbiljno stanje koje, dakako, ima svoj razvoj sve dok se ne transformira u oduševljenje. Smatram da je oduševljenje jedino stanje iz kojega smijemo djelovati! – govori naš sugovornik. Pitamo ga kakva je arhitektura koju je dao Splitu.
– Što sam stariji, to mi je jasnije da je arhitektura traženje puta prema sreći, da arhitekturom valja praviti predispozicije za sretan život. Arhitektura nije inertna i lijepa, jer kuće kao i ljudi mogu biti stranci... i mogu biti samo lijepe... – govori akademik Kovačić. Pitamo je li bio veliki štovatelj nečije arhitekture.
U radu sam aktivirao sva svoja znanja, uvjerenja i oduševljenja. Znanje se ne dobiva samo u u školi, skupljao sam ga kao vjeverica
arhitekt
– Ne bih rekao. Samo znam da mi je zadaća raditi zajedništvo između ljudi i prostora, i to je jedini program za svaku arhitekturu. Na meni je da podržavam to prijateljstvo između prostora i ljudi. To podrazumijeva čistu savjest i svijest. Od arhitekture očekujem da potiče, očekujem događanje. Jer ona je neizbježni dio našeg života. Pitate me za stambenu kuću u Ulici braće Borozan (danas Ljubić). Nastala je kad se gradio stambeni blok Split 3, početkom 70-ih. Bez obzira na to koja se vrsta objekta gradi – stambena kuća, škola ili fakultet – najvažnije mi je bilo suprotstaviti se otuđenju, baš zato jer od arhitekture očekujem da potiče odnose među ljudima – kaže nam Kovačić.
Predivno je, primjerice, 2001. godine projektirao zgradu novog Ekonomskog fakulteta. Vjerujemo da je čista radost odlaziti u nju po nova znanja. Upečatljiva je vila obitelji Stupalo iz 2000. kad je, kaže nam, došlo novo vrijeme, s ljudima drukčijih financijskih mogućnosti koji su tražili raskošnije kuće.
– Ne mislim, međutim, da je to najbolji put, jer je "mjeriti mjeru" naš glavni zadatak – komentira Kovačić to novo vrijeme i njegove ljude.
Zanimanje za cijeli život
Gotovo je nemoguće bilo nagovoriti ga da nam otkrije imena onih kojima se divi u arhitekturi, ali nismo odustali pa je na kraju ipak rekao, bojeći da nehotice ne izostavi neko važno ime:
– Pola stoljeća družim se s arhitekturom, cijeli život to mi je jedino zanimanje. Punu zahvalnost za to imam prema svim mojim učiteljima. Studirao sam u Zagrebu od 1957. do 1963. kod profesora Šegvića, Turine, Kauzlarića, Magaša, Galića... Ozbiljan su trag ostavili na meni – kaže Kovačić i dodaje: – Među suvremenicima bih osobito istaknuo Bašićeve križeve na Kornatima. Imaju auru. A za mene je ta aura čista umjetnost!