Nova knjiga Arsena Dedića “Kuća pored mora”, oslikana sa sedam ilustracija slikara Fadila Vejzovića, ponovno nas vraća Arsenu pjesniku, kojeg nikad dosta. Pogotovo u ovo vrijeme inflacije riječi, važno je podsjetiti se da je Dedić najprije bio pjesnik, a tek potom kantautor.
Dapače, prve pjesničke radove objavio je još 1958. godine u zagrebačkim “Prisutnostima”, u kojima je objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom “Čuda”. “Kao skinute sa zavjetnih slika pomoraca, one i danas pokazuju zrelost pjesnika koji, tek što se javio, ne obećava već daje”, zapisao je kasnije Zvonimir Golob. Dedić je nakon toga do početka šezdesetih godina pisao tekstove (pjevanih) pjesama pod pseudonimom Igor Krimov, možda ne zbog toga što je bio nesiguran u domete svoje “pjevane pjesme” na domaćoj estradi u nastanku, koliko u poziciju te estrade spram “čiste” pjesničke riječi na papiru.
Iz današnje perspektive lako je zaključiti da problem, ako ga je i bilo, nije bio u Arsenovim tekstovima, koliko u visokom pragu koji je postavljao pred svoju misiju pisanja poezije. Prije 55 godina, 1964., izveo je “Kuću pored mora” na Splitskom festivalu i osvojio prvu nagradu stručnog žirija, drugu publike i nagradu za najbolji tekst, što je ujedno i najbolji mogući povod za pojavu knjige “Kuća pored mora” (Mozaik knjiga).
Spomenuto razdoblje bilo je ključno; objavio je prvu cjelovitu autorsku skladbu “Onaj dan”, na nagovor Boška Petrovića skladao je “Večer sa Ksenijom” za flautu i Zagrebački jazz kvartet, a od 1963. pjesme objavljuje pod svojim imenom. Te 1964. godine u sklopu Zagrebačkog festivala okuplja se skupina od desetak skladatelja i književnika pod nazivom Studio 64., Dedić izvodi “Moderato cantabile” izvan konkurencije na Zagrebfestu ‘64. u sklopu koncerta Studija 64, a na idućem Zagrebfestu 1965. sudjeluje s pjesmom “Čovjek kao ja”.
Već tih nekoliko naslova govori o brzini kojom je Dedić uozbiljavao domaće pjevane pjesme. “Kuća pored mora” potom se našla upisana na sva njegova izdanja “najvećih” hitova, “najboljih” pjesama, označavajući prekretnicu dovršenu prvim autorskim albumom “Čovjek kao ja” 1969. Arsen je doista bio, a još važnije i ostao, veliki čovjek, a ne samo gorostasni autor.
Sa zagrebačkom školom šansone koju je 1964. utemeljio s Hrvojem Hegedušićem, Zvonkom Špišićem i drugima, počeo je “novi val” domaće poezije koja je vrijednosnim domašajima bila usporediva s dometima francuske šansone i talijanske canzone. Arsen Dedić odavno je uspio i u svijetu, a ne samo kod kuće, te postao dobitnikom prestižnih nagrada poput nagrade Premio Tenco. Mnogi su ga “susjedi”, prijatelji, kumovi i države, poput Francuske i Italije, svojatali kao “svojega”, upravo zbog maestralnog spoja pjesničke riječi i glazbene podloge koje je spario kao rijetko koji domaći autor, pa i (p)ostao najutjecajniji domaći kantautor.
No koliko god Dedić bio svestran, sklon glazbi za teatar, film i televiziju, poezija je uvijek bila njegova prva “kuća pored mora” pa je i njegova zbirka pjesama “Brod u boci” do danas najprodavanija domaća knjiga poezije, nedavno ponovno objavljena. Stoga je knjižica “Kuća pored mora” Dedića i Vejzovića primjer nadgradnje temelja, pjesme koja unatoč stihovima “ničeg nema” ponovno dokazuje koliko je toga, zapravo, ostalo.
Ili, kako kaže popratni materijal izdavačke kuće;
“‘Kuću pored mora’ napisao je i skladao jedne obične ličke večeri, dok je bio dežurni na odsluženju vojnog roka u staroj vojarni u Otočcu, ‘ne misleći ni na što’. I tako je, ‘ne misleći ni na što’, nastala (…) jedna od najvažnijih pjesama suvremene hrvatske poezije, koja je u vrhunskim ilustracijama Fadila Vejzovića sada pronašla i svoj oslikani dom”.
Taj Dedićev dom – uostalom, nad ulazom u zgradu u Zagrebu u kojoj je stanovao jasno piše “Dobrotvorov dom”, kako mu se zove i jedan box set – i pjesnička “Kuća pored mora” natkrilila je mnoge estradne “vikendice”.
Predstavljanje knjige “Kuća pored mora” (Mozaik knjiga) Arsena Dedića i Fadila Vejzovića bit će danas u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj ulici 5 u 18 sati, a na njoj će govoriti slikar Fadil Vejzović, pjesnik Tonko Maroević i Zoran Maljković, urednik knjige.
Arsen je prije svega bio hedonist poput brojnih uživao u blagodatima komunističkog sustava koje je bilo za malobrojne , zato nikada nije ni napisao jednu domoljubnu pjesmu, a dobro je znao što trpi hrvatski narod u komunističkoj diktaturi.