Akademik s dubrovačkom adresom Luko Paljetak na ovogodišnjem će Interliberu koji na Zagrebačkom velesajmu počinje 8. studenoga predstaviti čak tri knjige. Riječ je o zbirci poezije “Sedmerokuti neba” koju je pogovorom popratio akademik Tonko Maroević, prepjevu čuvene zbirke gruzijskog pjesnika Šote Rustavelija “Vitez u tigrovoj koži” i monografiji o hrvatskom slikaru Stipi Nobilu “Stipe Nobilo – slikarstvo sedmoga dana”.
Sve tri knjige Paljetku je objavila zagrebačka Školska knjiga. “Sedmerokuti neba” čine 224 pjesme od sedam stihova od kojih prvi jest i posljednji u pjesmi. Šotu Rustavelija su zbog spjeva “Vitez u tigrovoj koži” nazivali gruzijskim Homerom, a Školska knjiga objavljuje ga u biblioteci Vrhovi svjetske književnosti.
Monografiju o korčulanskom slikaru izrazitog kolorizma Stipi Nobilu koji umjetnički stvara već četrdesetak godina, Paljetak je uobličio zajedno s Tonkom Maroevićem, a u njoj je i više od 400 fotografija njegovih djela.
Ovih je dana objavljeno da bibliografski saldo akademika Pavličića iznosi 95 knjiga. Koliki je vaš?
Nije dobro brojčano uspoređivati opuse. Važnije je vidjeti ono što se krije iza pojedinog naslova i time procjenjivati pisca. Sve što smo napisali i objavili ostat će (valjda) u nekoj knjižnici, javnoj ili privatnoj, u nekom arhivu ili zavodu za književnost.
To je ono što se zna, međutim, ne može se znati što će od svega toga biti ono što će govoriti o nama, svjedočiti o nama, predstavljati nas, biti odraz rada našeg duha i naše duše, uobličenog u djelo. Hoće li to biti više poslova? Ili samo jedan? Ili nijedan? Ljudi koji nas danas čitaju (?) neće biti ljudi koji će nas sutra čitati.
Ono što značimo današnjim generacijama, nećemo značiti u budućnosti. Sve je to jednadžba s više nepoznanica, infinitezimalni račun bez krčmara, a mi smo krčmari, ali i oni koji viču: Ne plaćamo! Ne plaćamo! Bűdi nam spomena! – napisano je. Nije li to želja bjeline svakoga papira i/ili prazne plohe računala, kad stanemo preda nj?
Na Interliberu bit će predstavljene čak tri vaše nove knjige, i to prijevod čuvenog gruzijskog pjesnika Rustavelija, nova zbirka poezije i monografija o slikaru Stipi Nobilu. Nedavno je i Croatia Records objavio dvostruki album s pjesmama skladanim na vaše stihove. Ima li vaša literarna plodnost i svestranost granice?
Tri naslova koja će se, u izdanju Školske knjige, ove godine pojaviti pokrivaju tri polja mojih trajnih stvaralačkih napora: poeziju, prevođenje i slikarstvo. U mojem slučaju oni se isprepleću, dopunjuju se, potpomažu i induciraju.
Lakše je prevoditi stih (pogotovo onaj vezani), ako ga i sam pišeš. Prozu također, i dramu. Lakše je pisati o nekom slikaru, ako znaš u sebi vidjeti i svoje slike. Lakše je pisati, ako znaš kako su drugi pisali i za tebe.
Granice u stvaranju samo su granice nekog oblika, npr. metričke, formativne su. One, međutim, postoje i zato ih se prelazi, legalno ili ilegalno, znajući ili ne znajući: centrifugalna smo i centripetalna bića. U stvaranju, kao i u ljubavi, treba prijeći sve granice.
Jeste li posustali kao dramski pisac?
Jesam. Ne želim pisati za ladicu. K tome: ne pripadam nijednom kazališno-glumačko-redateljskom klanu, žena mi nije glumica, nemam vlastito kazalište, nemam svoje dvorske redatelje, ni kritičare pobočnike, ne znam pisati drame za dnevne potrebe.
Draže su mi one noćne, ali ni njih više ne pišem, jer i u noći ima sve manje sna, a ja sam za kazalište snova. Dakle, jesam: odustao sam od drame, ali ne i od – sna.
Bavite se i slikanjem. Uostalom, profesor likovnog vam je u Dubrovniku bio i jedan Antun Masle, poznavali ste Dulčića i Pulitiku. Koliko je danas Dubrovnik ostao i slikarski grad?
Dubrovnik je uvijek bio slikarski grad. Voli on da ga se slika, zna se postaviti, pokazati se u bezbroj izazovnih poza, kako se to od njega zatraži, i kako mu se prohtije. Ima ga onoliko koliko ima i pogleda na njega.
Sebe međutim otkriva samo onima koji osjećaju i znaju što je i gdje je stvarno on. Takvih nema mnogo i to je, mislim, pravedno. Ipak: samo je jedan Dubrovnik. Lijepe li kontradikcije!
Još ste 1984. godine maštali o izvedbi Wagnerove opere “Ukleti Holandez” na Dubrovačkim ljetnim igrama ispod Pila. Hoće li to ostati samo pjesnička tlapnja?
Kao dijete vidio sam jednom kako dolje ispod Pila, između tvrđave Bokar i tvrđave Lovrijenac snimaju danas zaboravljeni film “Solitudo”. Riječ je o posljednjem jedrenjaku na Jadranu, na koji se ukrcala skupina posljednjih kapetana, zapovjednika jedrenjaka koji nestaju nakon pojave parobroda.
Taj mi se prizor urezao u sjećanje. Tada sam mislio, a tako mislim i danas, da bi to bilo idealno prizorište za Wagnerova “Ukletog Holandeza”. To se potvrdilo predstavom “Tužna Jele” Mate Vodopića, koju je na tome mjestu postavio Ivica Kunčević. Godine 2018. bit će 205. godišnjica Wagnerova rođenja i 135. godišnjica njegove smrti. Eto prave prigode.
Zbirkom “Crna kronika” dokazali ste da i vijesti iz crne kronike imaju poetsku snagu. Zašto se onda danas poezija smatra zastarjelom i nepopularnom književnom vrstom?
Crnu kroniku piše život. Mi ga ionako samo prepisujemo. Ako muškarce pitate o poeziji, odgovorit će drukčije nego žene i drukčije će na nju reagirati. Tri ugla krhke kuće poezije drže žene. Hvala im! „Što se ne bi za ljubav ljepote, u ustaljenim obrisima, zaustavila, razgaljena, bistrina kristala?” – pita Tin Ujević. Zaista: što?
Mislite li da je Bob Dylan zaslužio Nobelovu nagradu za književnost?
Ne. Ako je netko od glazbenika koji su i pjesnici trebao dobiti Nobela, onda je to, odavno, trebao biti Arsen Dedić i/ili još prije, Leonard Cohen. A mogli su je i dijeliti.
Jeste li apolitični?
Ne znam. Ovisi o prognozi vremena.
>> Nagrada koja potvrđuje da kratka priča traje i usprkos velikim povijestima
