Veliki bijeli baleti danas možda i nisu najpopularnija umjetnička forma, čini se da postaju tek prigodničarski dio neke šire slike jer mnogi će u vrijeme adventa ipak izabrati popularnog “Orašara” i reći da im je ta baletne bajka sinonim adventa. Vrijeme u kojem živimo doista je miljama daleko od bajkovitih priča o labudovima i vilama, ali baš ti bijeli baleti sa svim svojim strogim zadatostima čine sam temelj plesne umjetnosti iz kojeg se dalje razvijaju moderne plesne forme, ali i rađaju modernizirane verzije tih istih klasičnih naslova. Na isti način na koji se razvija neka baletna trupa razvija se i baletna publika, pa iako je zadnjih godina Balet HNK Zagreb razmazio ljubitelje baleta nizom neoklasičnih hitova te posebno sjajnim “Decadanceom” s kraja prošle godine, u subotnjoj premijeri nove “Giselle” Adolphea Adama na najbolji je mogući način dokazao u kakav se moćan ansambl razvio.
Naravno, o ukusima se ne raspravlja, pa tako ni o onima kada je balet u pitanju. Neki, primjerice, najviše vole kada im se kroz balet pričaju priče, neki “rasute” forme čistih emocija u slikama suvremenog plesa, neki će odabrati balete u kojima “dečki nisu u tajicama”, treće ples osvaja svojom neponovljivom energijom. Ali tek kada se ansambl publici predstavi u velikom klasičnom naslovu – a uz “Labuđe jezero”, “Giselle” je jedan od najmoćnijih naslova – u potpunosti do izražaja dolaze sve vrline i mane te skupine plesača jer klasični baleti su onoliko dobri koliko je dobar svaki član ansambla.
Novu zagrebačku “Giselle” koreografirao je i režirao José Carlos Martínez, čuveni španjolski plesač i koreograf kojeg je svojevremeno u Parišku operu uveo sam Rudolf Nurejev pod čijim se patronatom isprva razvijao. Danas je iza njega već dvadeset godina u kojima koreografira i niže uspjehe, a za njegovu zagrebačku “Giselle”, možda je i najjednostavnije reći da je on ovaj mnogo puta izvođeni balet “resetirao” na “tvorničke postavke”. Vratio ga je čistoj klasici, radeći prema Jeanu Coralliju i Julesu Perrotu (koreografima koji su ovaj balet prvi postavili davne 1841. godine) te je tako dokazao da moć velikih klasičnih baleta i danas traje. Pri tome je u potpunosti iskoristio dualnost koju nudi ovaj balet, jer tajna “Giselle” leži u oštro suprotstavljenim dijelovima priče; prvi čin je veseo, razigran, gotovo neobuzdan, slavlje života u seoskom dvorištu, dok je drugi mističan, uronjen u svijet vila. Takva je i glavna junakinja, vesela i zaljubljena djevojka u prvom i vila u drugom činu. Zbog toga ovaj je balet ne samo plesno već i glumačko iskušenje za gotovo sve izvođače jer oni publiku moraju uvesti u vrijeme romantizma, učiniti da zaborave ciničnu stvarnost ne bi li se prepustili povišenim emocijama.
Balet HNK Zagreb i njegov ugledni koreograf u tome su uspjeli, posebno u drugom, vilinskom činu, kada se na trenutke činilo da je kazalište zaboravilo disati prepušteno glazbi orkestra koji je vodio Dian Tchobanov i predivnim plesnim slikama za koje su, uz koreografa, zaslužni kostimograf i scenograf Iñaki Cobos Guerrero, od čije će se kreacije posebno pamtiti vilinski kostimi, te Deni Šesnić koji je za ovaj balet oblikovao svjetlo.
U premijernoj večeri naslovnu je ulogu otplesala Asuka Maruo, postavši svojom tehnički sigurnom i emocionalno besprijekornom Giselle nova velika zvijezda zagrebačkog Baleta. Grofa Albrechta plesao je nacionalni prvak Tomislav Petranović koji je baš tom ulogom, ali 2014. godine, proslavio 25 godina bavljenja baletom, a sada je uz vrhunsku baletnu izvedbu postigao i efekt zaustavljenog vremena. Odličan je bio Simon Yoshida kao Hilarion, Natalia Kosovac kao Kraljica vila te Iva Vitić Gameiro i Rieka Suzuki kao dvije glavne vile.