Srpski pisac i prevoditelj Predrag Crnković, koji je osvojio VBZ-ovu nagradu za roman “Beograd za pokojnike” i koji šalje priče na Večernjakov natječaj za kratku priču, ponovno iznenađuje. Na hrvatskom je napisao i u Zagrebu kod Knjigomata objavio svoj prvi “cjelovečernji" roman “Dobro jutro, gospodine S”.
Po čemu Vaša knjiga ima zagrebački štih?
Geografski i jezično; likovi španciraju Zagrebom, on je i njihova intimna geografija (prisjećaju se glasovite Kokoši iz Gornjeg grada i ne mogu se usuglasiti gdje je bila prva pizzeria...), a govore (uglavnom) purgerski. Likovi iz “Bolje polovice hrabrosti”, “Kužiš, stari moj” i “Forsiranja romana reke” u ovom su romanu ostarjeli, tako da neki od njih svode račune.
Otkud tekst šansone Zvonka Špišića kao moto romana?
Prije tri godine naletio sam na nekakvu vremeplovsku emisiju na HRT-u; prikazali su nekoliko njegovih ‘'glazbenih brojeva'’ (kako se tada govorilo) – Trešnjevačku baladu i Zagrebačke špancirancije. To je bio trenutak kada sam dobio ideju za ovaj roman. Špišić je na tim snimakama – usnimljenim onako filmski, crno-bijelo, šesnaesticom – mlad, lijep, u jeansu, i ja sam se iznenada sjetio da sam kao dječak slušao njegove pjesme, još u pred-rock, pred-punk razdoblju, valjda je to bilo prenatalno nešto... Igrom slučaja, samo nekoliko dana kasnije, na istom tom HRT-u, opet naletim na Špišića; stari gospon u kavani, čita cajtunge s naočalima za blizu. Što se dogodilo između? Roman je – protok vremena. Sjeo sam i napisao zbirku soneta imitirajući Slamnigov stil; zbirka je bila šaljiva biografija nekog Zagrepčanina, novinara i pjesnika i nesretno zaljubljenog čove. Ta zbirka u ovom romanu sada funkcionira kao ona poema iz Nabokovljeve “Blijede vatre”. Zatim je slijedilo kopanje po starim Večernjacima, čitanje sabranih djela Frana Galovića i ostalih hrvatskih liričara, te istinsko španciranje Zagrebom. I – roman je završen u poznu jesen 2010. U tiskaru je ušao pred Božić. Zvonko je Špišić najzagrebačkiji glazbenik; bilo da pjeva vlastite tekstove (npr. Špancirancije) bilo tuđe (npr. Slavičekovu pjesmu Moj pas i ja), on više govori o gradu nego fotke na Googleu, satelitske snimke, monografije ili izvješća stranih agenata i turističke brošure skupa. Osim toga, njegove su pjesme kao neke pametne vremenske kapsule, one s vremenom dobivaju suvremena značenja; primjerice, šansona o biciklu i drugaru Peri danas bi mogla biti gay-himna, a šansona o Mačeku s rascufanim uhom politička je kritika razdoblja od 1995. do 2000.
Pišete li i dalje na hrvatskom jeziku?
Ovaj roman – prvi moj cjelovečernji uradak – jest dokaz da da. Već sam završio još jedan roman na rvackom, braniteljsku, manje pythonovsku, a više crnohumornu priču o dvije sestre, iz kuta ‘'jedine prave snajperistice Domovinskog rata'’. Vjerojatno će Knjigomat to objaviti.
Koliko Vam je koristila VBZ-ova nagrada za knjigu “Beograd za pokojnike”?
To bi se moglo usporediti s nekadašnjom kadrovskom kombinatorikom u tamnici naroda, onoj SFRJ. S vremena na vrijeme bi se dogodilo da se na neku relativno visoku političku funkciju (u onoj jedinoj partiji, dakako) izabere neki jadnik iz ‘'saveza sindikata'’, ili, općenito govoreći, ‘'iz baze'’. E sad, nakon isteka jednogodišnjeg mandata, oni iskusni funkcionari ne znaju što će s tom naivčinom. Da se vrati u bazu, ne ide, to bi se smatralo degradiranjem, a na visoke dužnosti ga ipak neće pripustiti. Nije to za svakog. I tako naš sindikalac, poput lutajućeg Holandeza, u horizontalnoj rotaciji, u zrakopraznom prostoru, luta, a nit' ima podršku u ‘'bazi'’ nit' na ‘'najvišem mjestu'’; oni koji su ga izabrali, već su i požalili pa reteriraju, a baza mu, kao, zavidi. Neko vrijeme sam mogao jesti i piti od te nagrade; godinama sam čeznutljivih, gladnih očiju prolazio pored slastičarnica i kavana, i u starim cajtunzima gledao reklame turističkih agencijâ; napokon sam mogao ući u te objekte i naručiti sve što želim; ronio sam u toplim južnim morima, fotografirao sam fantastične krajolike s Anda dok su mi se oblaci šuljali ispod koljena... Ukratko – 10 kila žive vage i kutiju za cipele punu razglednica koje sam poslao sam sebi, to mi donijela ta nagrada.
Potpisujete li se još kao Miljenko Jergović?
Već neko vrijeme ne. Kada sam nedavno poslao priču na jedan anonimni natječaj u Srbiji, u rješenju sam šifre naveo dva imena: prvo M. Krleža (Sa Mirogoja zvone zvona/da pozdrave šampiona!/Za Franju i Stjepana/ za našeg Partizana---; na taj sam način čestitao F.K.P.-u ulaz u LP), a zatim sam napisao da se šalim, pa sam se potpisao kao Sava Savanović, samostalni vampir koji bogatim turistima nudi svežnjiće češnjaka i amajlije, ne bi li ušićario u posljednjim trzajima new age folkloristike. (Treba li reći da su u žiriju reagirali kao pičke?) Ipak,''preferiram“ svoje uratke podvaliti kao prijevode izmišljenih skandinavskih pisaca; uživam u sastavljanju njihovih biografija.