Solidna okultna napetica TV-kalibra u hrvatska je kina stigla tri godine nakon nastanka, i to najvjerojatnije zbog aktualne, gotovo nevjerojatne, ali ipak istinite kandidature glavnog glumca Gorana Višnjića za ulogu Jamesa Bonda.
Na neplanirano puštanje "Opasnih snova" u kina očito ukazuje i to što se u zagrebačkom Cinestaru film ne prikazuje s filmske vrpce, nego digitalnom, LCD-projekcijom. Iako je neusporedivo bolja od nepodnošljivo musavih projekcija iste vrste kakve su povremeno podmetane u sada ugaslom kinu A1 Galleria i prilično bolja od pristojne, ali ipak nezadovoljavajuće LCD-projekcije "Vrpce" Richarda Linklatera u zagrebačkoj Kinoteci prije nekoliko mjeseci, projekcija "Opasnih snova" na ovaj način ipak se čini potezom kojim malo tko može biti zadovoljan.
Gledatelji su putem najavnih panoa pošteno i jasno upozoreni da ih čeka digitalna projekcija i ona se doista da gledati bez veće muke, ali od kina još uvijek želimo - kino, tj. odličnu sliku i odličan zvuk na velikom platnu, što i jesu prednosti kojima Cinestar uobičajeno vabi u svoje odaje. No, što je tu je. Nadajmo se da će ta digitalna projekcija u Cinestaru ostati jedinstvena iznimka. Vratimo se filmu.
U središtu zgode je Michael Strother, psiho/hipnoterapeut sumnjive prošlosti koji u Londonu drži praksu odvikavanja pušača od cigarete. Kad otkrije da ima telepatske sposobnosti, njegova ga pacijentica, policijska istražiteljica Janet Losey, prisili da joj pomogne u rješavanju slučaja tzv. tetoviranog ubojice.
Nagrađeno Grand Prixom, te nagradama za najboljeg glumca (G. Višnjić) i najbolju glazbu (Simon Boswell) na festivalu u Parizu, djelce dobro pogođenog ugođaja neizvjesnosti susreta s nadnaravnim i onostranim napravljeno je s iznadprosječnom količinom stvaralačkog zanimanja, te osim zadovoljavajućim oblikovanjem priče i likova osvaja pažnjom poklonjenom pojedinostima, dodirima crnoga humora i nenametljivim podsjećanjem na "ono nešto" što su gledateljima (u puno boljoj inačici) znali ponuditi Alfred Hitchcock ili Roman Polanski.
Najveća mana "Opasnih snova" je što su predugački, pa se u drugoj polovici razvodnjavaju i pomalo gube nit, te se u konačnici ne uspijevaju otrgnuti dojmu da je riječ o tek nešto maštovitijoj, ali ipak nedovoljno upečatljivoj inačici već viđene i manje-više poznate priče. (J. H.)