U Zagrebu je u utorak 19. veljače u sedamdeset i drugoj godini umro jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca i leksikologa, redoviti član HAZU i voditelj Akademijina Zavoda za lingvistička istraživanja Marko Samardžija. Akademik Samardžija rođen je 2. rujna 1947. u Vođincima kod Vinkovaca, a bio je redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za hrvatski standardni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Predstojnik Katedre bio je od 1992. do 2006., a od 2000. do 2001. bio je i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Od 1995. član je Međunarodne komisije za slavenske književne/standardne jezike, a od 2008. i Međunarodnog slavističkog komiteta.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti te filozofije, a doktorirao je 1986. Radio je kao profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1971. do 1973., a zatim prelazi na Katedru za suvremeni hrvatski književni jezik na kojoj ostaje do umirovljenja 2017. godine. Za redovitog člana HAZU, u Razredu za filološke znanosti, izabran je 2018. godine. Marko Samardžija bio je autor, urednik i priređivač tridesetak znanstveno-stručnih radova o sintaksi, leksikologiji i povijesti hrvatskoga standardnog jezika. Objavljivao je knjige i gimnazijske udžbenike koji su imali više izdanja, te priredio niz knjiga, pretisaka i izbora iz djela hrvatskih filologa i jezikoslovaca druge polovice 19. i 20. stoljeća.
U njegovom knjiškom opusu izdvajaju se monografija “Ljudevit Jonke” te knjige “Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, “Filološki portreti”, “Jezikoslovni razgovori”, “Nekoć i nedavno – odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnoga jezika”, “Piščev izbor”, “Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika”, “Hrvatski kao povijesni jezik”, “Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH”, “Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjena do kraja Banovine Hrvatske”... S Antom Selakom potpisuje i “Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti”.
Puno je javne pažnje izazvao i njegov “Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik” koji mu je 2015. godine objavila Matica hrvatska. “Dvadesetak godina nakon raspada druge zajedničke države, na hrvatskoj su strani odrasli naraštaji s hrvatskim jezičnim osjećajem, drukčije jezičko odškolovani, koji u dodiru sa srpskim jezikom (u izravnoj komunikaciji, preko televizije ili tiskovina) zastaju nesigurni i zbunjeni jer im je velik dio toga leksika razumljiv, dio sličan vlastitomu, ali i jedan dio nepoznat i nerazumljiv, pogotovo kad su posrijedi nazivi i nestandardnojezični leksemi.
Upravo zato odlučio sam sastaviti ovaj rječnik po načelima dvojezične leksikografije prvenstveno kao praktično objasnidbeno pomagalo pripadnicama/pripadnicima hrvatske jezične zajednice za što potpunije, ispravnije i cjelovitije razumijevanje leksika srpskoga jezika”, napisao je u pogovoru knjige Samardžija. Samardžija je bio gost lektor na Sveučilištu u Kölnu, gost profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Szombathelyu, na Sveučilištu u Mostaru i Pečuhu, te gost predavač na sveučilištima u Budimpešti, Katowicama, Ljubljani, Poznaňu, Varšavi i Skoplju. Objavio je i knjigu o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u povodu pola stoljeća od njena donošenja.
>>Predstavljanje knjige
Ovo je već nekrolog kakvog uvaženi profesor zavrjeđuje. Svojim je djelom Samardžija snažno osvijetlio kontroverzno razdoblje srbizacije hrvatskoga u prvoj Jugoslaviji, te suludu Pavelićevu jezičnu politiku koja nije slušala hrvatske lingviste i pisce (Stjepana Ivšića, Krunu Krstića, Petra Guberinu, Petra Skoka, Dragutina Boranića, ...) da se doradi inače dobar Brozov pravopis iz 1892., s manjim dodatcima (npr. da odbacimo jednačenje prefikasa završavajućih na /d/- predpotopni, odkad, nadpolovični, podkraj,..), i u nekim slučajevima (svjedočba, predka, ..), nego se išlo na povratak na stari Šulekov i Šenoin pravopis druge pol. 19. st. (težko, razsjeći, konjaničtvo..), dok je pak većinska hrvatska tradicija, napose u glagoljici, od 1100. do Gaja, pretežno fonološka. Samardžija je dao i važne prinose vrjednovanju rada niza filologa, napose Jonkea i Broza, te svojoj užoj disciplini, leksikologiji. Njegova je smrt prerana, i možemo samo izraziti sućut obitelji i hrvatskoj kulturnoj zajednici, jer bi nas prof. Samardžija sigurno obradovao novim vrijednim jezikoslovnim djelima.