Upečatljivom ulogom Mirona u hit predstavi “U malu je uša đava”, koju je u gradu podno Marjana postavio redatelj Mario Kovač, dramski prvak HNK Split Filip Radoš obilježio je četrdesetu godišnjicu umjetničkog djelovanja. A u kolovozu će sa svojom Matijom proslaviti i četrdesetu godišnjicu braka.
– Jutros sam išao na peškariju kupit ribu za ispeć na gradele. Prišla mi je nepoznata časna sestra i kazala: “Vi ste puni humora, ali taj vaš humor je pun morala i čovječnosti.” Što mi više od toga treba? Ja sam sretan čovjek – otkriva za Večernji list Filip Radoš, doajen splitskog dramskog ansambla čiji je član punih dvanaest godina. Prije nego je stupio na daske nacionalne kazališne kuće, dvadeset i osam godina radio je u Gradskom kazalištu mladih.
Igrali ste u brojnim predstavama, kreirali niz različitih likova, međutim čini mi se da je vaš biskup u Marinkovićevoj “Gloriji”, kojeg ste odigrali na Sustipanu lani u okviru Splitskog ljeta, uloga koja će se dugo pamtiti i o kojoj vrijedi i pričati i pisati.
Da, mnogi to kažu. Napravio sam ga, sve sam mu dao. I mirnoću i mudrost i požudu...U toj ulozi biskupa bio sam ležeran. Jednostavno uđeš u neke godine kad sve drugačije percipiraš. Smatram da sam realiziran i kao glumac i kao otac i kao dida i kao suprug. Što kaže Isus pred smrt? “Ja jesam ono što jesam.” Biskup je promućuran i, stvarajući taj lik, pokušao sam iskombinirati mirnoću bez velikih gestikulacija. Dao sam mu malo začina: dva zrna papra, malo ljute papričice, soli... Želio sam da bude čovjek, da ne bude samo funkcija.
U splitskoj hit predstavi “U malu je uša đava” igrate Mirona, dobrog poznanika obitelji Tisje Kljaković kojega zovu u pomoć kad se bilo što pokvari, čak i automobil, u osamdesetima prošlog stoljeća bio je to popularni crveni Yugo. Kako vam je ta uloga sjela?
Ta predstava je vrlo prepoznatljiva, sljedećih nekoliko dana imamo zakazane tri izvedbe. To je komad koji ljudi vole, žele gledati i to im ne možeš i ne smiješ uskratiti. Kako sam spinutski zet, jer moja je supruga iz tog kvarta, sve te likove znam. Moraš im dati osobnost, dušu, šarm... To su male uloge, ali svi smo mi mali kotačići. I bez male dizne auto neće upaliti!
Tijekom protekla četiri desetljeća raditi ste s brojnim redateljima. Kako je bilo s Marijem Kovačom?
Fantastično. Dobar je koordinator, duša od čovjeka. Svestran je, ima veliko znanje, talentiran. Nemam zapravo riječi za nahvaliti ga. Dopušta slobodu glumačkog izričaja, ali i korigira i vodi. Bio mi je gušt s njim raditi. Kod njega ili možeš ili ne možeš, ili si dobar ili nisi... Mario Kovač je odličan u organizaciji posla i, što je meni bitno, on glumca ne troši. Jako je zabavan. Pa gledamo ga sada u “Plesu sa zvijezdama”... Što se redatelja tiče, genijalci su bili Georgij Paro i Vanča Kljaković. Kod njih sam igrao sve što sam igrao. Oni bi ti samo otvorili vrata, a sve drugo je bilo na tebi. Sceničnost, šarm, talent, ljubav prema publici, ljubav prema kameri... U tom si slučaju sam svoj majstor. Pokojni Vanča Kljaković bio je glumac, ali zbog velike treme upisao je režiju. Jako je poštovao glumce. Georgij Paro je bio vrsni intelektualac.
U kolovozu ćete obilježiti četrdesetu godišnjicu braka. Lijepa je to brojka. Postoji li nekakav naputak za uspješan brak, naročito kad je jedan od supružnika glumac i kad ga nema baš puno kod kuće?
Nema recepta. To je individualno. Najlakše je reći neću, ja ne želim, ti si kriv, ti si kriva... To su kratke, ubojite riječi koje nikome ne koriste. Valja uvijek biti obziran. Brak je neka vrsta i trpljenja. Nije uvijek sve lijepo, nisu ruže fiori, nije uvijek bajno. Ne može biti. Potrebna je uzajamnost. Moje se raspoloženje mijenja ovisno o utjecaju djece, unučadi, opće situacije. Ako tražiš ludosti u braku, imat ćeš ih. Isto je i u poslu. Valja biti sveprisutan. U kolovozu ćemo proslaviti godišnjicu. Sjećam se kao sada, znojio sam se, ali ne zbog straha od braka nego zbog užasne vrućine. Trebalo je doći do Peristila, do katedrale sv. Duje, do našeg pok. Cvitka. Poznatog, cijenjenog i voljenog splitskog svećenika. Imao je dobro, hladno bijelo vino. Poslije pričesti sam se napio, a on mi je rekao: “Ostavi malo i njoj...”
Što vas ljuti? Kakve uloge ne biste prihvatili?
Najviše me umara stanje pohlepe, licemjerja, nečovječnosti. Zašto raditi nekome zlo da bi zaradio? Zašto ne bi moglo biti lijepo. Mir, djeca, igra... Draga mi je rečenica iz jedne predstave: “Moglo nam je biti lijepo.” Ne bih igrao sa zločestim ljudima ni loše tekstove koji se kose s mojim načelima. Ne bih igrao plitke tekstove koji nemaju dobru ni dramsku ni kazališnu ni filmsku karakteristiku. Ne bih volio biti uvredljiv prema nekome i nečemu.
Osim teatra, jako vam je bliska i kamera. Snimili ste puno reklama, ne bježite ni danas od njih?
Mislim da sam u Splitu rekorder, a prvu sam snimio jako davno za bivšu tvornicu Jugovinil. Bez lažne skromnosti moram priznati da su one unosne u financijskom planiranju i selektiranju. Volim dati dušu liku koji nešto promovira. Zadnju reklamu snimio sam prije nekoliko dana, opet za Karlovačko pivo. Volio bih snimati tri dana u tjednu pa odmarati. Gluma je maraton, a ja volim imati okrepu u tom maratonu. Stati pa nastaviti. Drago mi je biti ispred kamere, a u teatru volim igrati. Ali ne volim dugo pronalaženje lika. Ja sam za ono – ili ljubiš ili ne ljubiš, ili grliš ili ne grliš, ili si dobar ili si zao. Uh, postao sam poetičan, a malo manje patetičan. Smatram da nije dovoljno srediti samo svoje dobre i loše strane nego kompletno sebe kao osobu da bih mogao funkcionirati.
Koje su vam uloge najdraže?
Volim igrati sve, nema nekog naslova koji bih posebno želio. Zato gluma i jest igra. Ali želim da mi bude ugodno. Volim tako sve francusko osim francuske politike. Obožavam Baudelairea, volim Lorcu i erotičnost i Jesenjina i Matoša i Ujevića...
Kako bi vam legla titula nacionalnog dramskog prvaka?
U ljudskoj prirodi je da želiš što više i što bolje. Zašto bih bio gol kad mogu biti odjeven? Zašto bih bio gladan kad mogu biti sit? Zašto bih bio bos kad mogu imati šlape? Bilo bi lijepo dobiti titulu nacionalnog dramskog prvaka, ali naglašavam, svakome prema zaslugama!
Ipak, svekoliko ste postali poznati po ulozi Stipe Ivića u televizijskoj seriji “Stipe u gostima”. I dandanas vas na pazaru u Splitu i na placu u Zagrebu zovnu Stipe, a ne Filipe. Kao da vas je ta uloga odredila?
Punih sedam godina snimali smo tu seriju u jako dobrom ljudskom, organizacijskom, glumačkom pogledu. Ne znam koliko je puta reprizirana. Činjenica je da je ljudi rado gledaju. Stipe je prihvatljiv i za mlađu i za stariju publiku, a opet je i duhovit. Sve što se u toj seriji kaže je moralno, etično i ljudski. To je važno. Bitno je biti čovjek. Ne volim ulaziti u tuđe živote, tuđe takujine, tuđe krevete.
Još niste obrijali brkove? Sad je u điru brada, mnogi je puštaju?
Nosim ih desetljećima. Prvi put sam ih pustio zbog uloge Martina (kojemu su na pazaru ukrali pivca i kesu) u čuvenom “Malom libru Marka Uvodića”. Nisam mogao dobro artikulirati tu ulogu s umjetnim brkovima koje su mi stalno lijepili. Mislim da je brk znak muškosti, neko vrijeme sazrijevanja. Ali nije ovo više “kršni brk”, hahaha. Bradu sam puštao samo za potrebe glume. Inače, u glumačkom izričaju ne volim da me kostim sputava niti da me scenografija uguši. Glumac mora biti glavni na sceni. Ne volim patiti na pozornici, nego volim komod.
Imate petoro unučadi, kako se osjećate u ulozi dida?
Jedan mali dječak je rekao: “Volio bih biti dida zato što oni ništa ne rade, a imaju puno novca.” Kao dida osjećam se veselo, razdragano i, što je najvažnije, zdravo.
Da niste glumac, čime bi se bavili?
Kirurgija me je privlačila nekad, a i sada. Po meni to je jedna od grana medicine koja je najmoćnija. Svejedno, abdominalna ili kardiokirurgija. Kirurg je osoba koja može biti moćna. A ja ću na kraju biti samo dida!