Ovih dana po Zagrebu se uvelike povlače veze i vezice, i to, vjerovali il ne, zbog “vrućih” kulturnih proizvoda. Naime, Zagrebačko kazalište mladih ima dvije (tri ako ćemo pravo) hit-predstave za koje su ulaznice rasprodane danima unaprijed unatoč činjenici da su epidemiološke mjere sada dozvolile puni kapacitet kazališta (uz COVID potvrde, naravno). Predstave su to o kojima svi pričaju i koje mnogi žele što prije pogledati, a na toj su listi: “Ja sam ona koja nisam” Mate Matišića u režiji Paola Magellija, ali i najnovija premijera ZKM-a “Braća Karamazovi” koje je, po čuvenom romanu Dostojevskog, kao dramski diptih (prva je drama posvećena obitelji Karamazov i paklenim odnosima koji vladaju među članovima te obitelji, a druga o odnosu Aljoše Karamazova sa siromašnim i potlačenim članovima društva, što je linija priče romana koja se u postavljanju na kazališnu scenu mahom izostavlja) režirao Oliver Frljić.
U obje predstave velike i hvaljene uloge ostvario je Milivoj Beader, a dok smo se šetali zagrebačkim Cvjetnim trgom u potrazi za terasom kafića na kojoj vladaju sunce i tišina, ispričao je kako je i on morao potegnuti vezu za ulaznice, tj. moliti ravnateljicu ZKM-a Snježanu Abramović Milković za ulaznice za “Karamazove”, kojih nema ni za lijek. A te mu ulaznice trebaju za poznatog redatelja Lordana Zafranovića, koji dolazi u Zagreb ne samo gledati Beadera koji će glumiti jednu od glavnih uloga u njegovu novom filmu “Djeca Kozare”, koji će se snimati nadolazećeg ljeta, već ugledni redatelj u Zagrebu želi vidjeti i generacije mlađih i sasvim mladih glumaca, koje su stasale dok ga nije bilo u Hrvatskoj, a o kojima mu je pričao upravo Beader.
Dva puta “Karamazovi” i u obje predstave uloge koje se na zaboravljaju. Kako je bilo raditi na ovim predstavama Olivera Frljića?
Od početka pa sve do same premijere bilo je to čudesno lijepo putovanje. Oliver Frljić jedan je od rijetkih redatelja s kojima sam se sprijateljio do razine da mi dolazi doma, a u tu grupu spadaju Magelli, pokojni Igor Vuk Torbica i Ivica Buljan, koji mi je četiri godine bio ravnatelj Drame u HNK Split. Kada je Oliver tek došao u Zagreb raditi “Karamazove”, puno smo razgovarali o koncepciji predstave. Jako me iznenadio kada je u postavu uzeo 80 posto mladih glumaca i njih suprotstavio Katarini Bistrović Darvaš, Lindi Begonji i meni. Riskirao je sa svim tim mladim ljudima, koje je postavio da budu oponenti nama koji imamo veliko iskustvo.
I taj se rizik itekako isplatio?
Da, dogodio se taj čudesni spoj iskustva i mladosti, mladost je u ove predstave donijela novu energiju i neko novo “ludilo”, neki svoj senzibilitet drugačiji od našeg, da bi se sve to povezalo u nevjerojatnu cjelinu. Iz te glumačke podjele u “Karamazovima” samo sam ja radio sve četiri Oliverove predstave u ZKM-u. Zapravo dobro poznajem njegov razvojni put, još od “Guliverovih putovanja” (predstava za mlade koju je Frljić u ZKM-u radio još 2008. godine, op. a.) znao sam da je on veliki redatelj. Često ga se krivo etiketiralo, polemizirao sam s nekim kolegama o njemu, a interesantno je da ti s kojima sam polemizirao nisu gledali ni jednu njegovu predstavu. Da je on neki politički pamfletist, sigurno ne bi imao takvu karijeru u Njemačkoj niti bi ga The Guardian uvrstio među pet najuzbudljivijih redatelja Europe. Evo, odmah nakon “Karamazovih” otišao je u Njemačku gdje upravo priprema novu predstavu u Teatru Gorki, a nakon toga se u Stuttgartu opet bavi Dostojevskim i režira “Zločin i kaznu”. Možemo zaista reći da je Oliver tamo rasturio i svatko zna da nitko s područja bivše države nema takvu karijeru kao on. Naravno, oni koji hoće znati.
Razumijem vaš stav, jer i ja sam prošla kroz vrlo teške razgovore na temu Olivera Frljića, što sam i njemu prepričala, i to sve dok nisam naučila sve riješiti pitanjem: “Koju si predstavu gledao/la pa ćemo razgovarati na temelju nje?” Naravno, oni koji sve dobro znaju o redatelju Frljiću nisu gledali ni jednu njegovu predstavu.
Najbolje se to vidi i po ovoj predstavi, nema više Hasanbegovića ni svih tih stvari koje su se vukle oko njegova rada. Zato bih i volio da svi ti koji pričaju dođu gledati “Karamazove”, da vide kako čovjek genijalno režira.
Uloga u koju vas je Oliver Frljić stavio vrlo je delikatna. Vi ste starac Zosima, svećenik, svetac, u dvije predstave nagi na sceni gotovo sve vrijeme. Koliko je to teško?
To je prvenstveno pitanje povjerenja. On u mene, ali i ja u njega imam ogromno povjerenje. Jasno je bilo da, ako je meni bilo što neugodno, to ne moram raditi. No imam ja već s tim iskustva, a stekao sam ga radeći remake čuvenog projekta Toma Gotovca “Zagreb, volim te”, kada sam isto tako intuitivno prihvatio taj poziv da ponovim Tomovu golu šetnju Zagrebom u sklopu međunarodnog skupa o performansima. Ni tada se nisam ni na trenutak dvoumio, a veličinu Tomova rada shvatio sam tek kada sam se skinuo i krenuo gol po gradu. S druge pak strane, nama glumcima to je posao.
Zašto se to kod nas, ne samo u društvu nego i umjetnosti, još toliko mistificira golo tijelo? Naravno, nitko se ne uzbuđuje nad slikama ili fotografijama aktova, ali goli glumac na kazališnoj sceni još je veliki tabu.
Problem postoji ako to golo tijelo nema umjetničko opravdanje. Naravno, trebalo je u predstavi izdržati sve to vrijeme, jer to doista dugo traje, i u prvoj i u drugoj. Upustio sam se u to i osjećao se dobro u predstavama. Već na prvim probama i Oliver i kolege rekli su mi: “Pa ne moraš cijelo vrijeme biti gol, možeš probe odraditi odjeven”, ali ja sam mislio da ipak moram. To je bio trening. I kolege su se, nakon nekoliko dana proba, posve navikli i bilo je kao da sam u odjeći. Kod svih sam osjetio reakciju: da je to lijepo, poetično, da nije nimalo vulgarno. Probe su trajale dva i pol mjeseca i bilo je to nezaboravno iskustvo. U tome sam se zaista dobro osjećao, to što sam gol nije bilo važno jer u toj nas je ulozi zanimalo nešto drugo, ne samo taj pop koji je gotovo svetac, već ta igra sa smrću. Svi mi razmišljamo o smrti. Zosimino golo tijelo, to njegovo stalno bivanje na sceni, donijelo je neku drugu dimenziju predstavi.
Ipak, živimo u društvu u kojem je nemoguće da žena, glumica, provede dva i pol sata gola na sceni? Dovoljno mi je da se sjetim što je sve morala proći Lucija Šerbedžija zbog uloge u ZKM-ovoj predstavi “Gola u kavezu”.
Iz vlastitog iskustva obnaživanja u teatru mogu posvjedočiti koliko smo zaostalo i patrijarhalno društvo budući da ja, kao muškarac, nisam doživio nikakve neugodnosti niti završio na naslovnicama žute štampe kao što se dogodilo mojoj kolegici Luciji Šerbedžiji. Iako ni ja nisam prošao puno bolje od Lucije radeći remake performansa Toma Gotovca. Netko je zvao policiju da neka pijana budala radi probleme po gradu. I tada me šest policajaca odvelo s Trga bana Jelačića ravno u Đorđićevu, a redatelj Mario Kovač i glumac Vili Matula trčali su za nama. Na sreću bio je u stanici neki čovjek iz Knina koji me prepoznao iz neke moje prošlosti, ali opet su me tamo držali nekoliko sati. A imali smo urednu dozvolu za izvođenje tog performansa. Naravno, kada je žena u pitanju, sve je to na entu potenciju.
Stalno spominjemo redatelja Paola Magellija, a iz njegove zadnje režije u ZKM-u, kada je radio dramu Mate Matišića “Ja sam ona koja nisam”, opet se posebno izdvaja vaša uloga Jerkice?
Paolo i Mate dugo su dogovarali tu suradnju, a na kraju je Mate rekao: “Paolo, da sam ja znao da ćeš me ovako režirati, prije bih ti napisao tekst.” S Paolom sam radio sedam-osam predstava i on je prvi redatelj koji mi je dao glavnu ulogu, davno, u “Cigli” Filipa Šovagovića u Splitu. On je pratio moj glumački razvoj, a u “Ja sam ona koja nisam” igram svojevrsnog Bandića, ili Mamića. Posve je to drugačija uloga od ovih u “Karamazovima”, gdje osim starca Zosima još igram vraga i liječnika i jako me zaokupila jer ima i neko ludilo i neku dubinu. A s Paolom uvijek možeš jako puno naučiti, kao i s Oliverom. Zapravo je to zanimljivo, Oliver je sada u naponu snage, ima godina kao što ih je imao Magelli kada je došao u Hrvatsku, kada sam prvi put radio s njim. Meni je baš ovaj Matišićev tekst Magellijeva najbolja režija zadnjih godina. Bilo je i tu polemika oko predstave, ali znajući Matu, njegovo poštenje i iskrenost, siguran sam da mu nije bila namjera da povrijedi žene na bilo koji način.
Nije mu to bila namjera ni u “Ljudima od voska”, a opet su neki tu sjajnu dramu sveli na perspektivu trača iz frizeraja?
Da, to je ona priča s pokojnim Krstom Papićem, ali dobre predstave nađu načina da se izbore za sebe. Uz kritike tu je i onaj trenutak kada usmena predaja krene po gradu. Tako je sada s “Karamazovima”, svi hoće ulaznice, svi zovu, čak i oni koje jedva poznajem. Jednostavno sam imao sreću, a imao ju je i ZKM, da ima dvije takve predstave u jednoj sezoni. To se rijetko dogodi.
Rekla bih da je još rjeđa sreća to što su se obje predstave dogodile sada kada je korona dozvolila da se opet pune kazališta. Kako je bilo raditi u praznom kazalištu?
Možda nije najpametnije, ali reći ću vam svoje osobno mišljenje. Volio bih da u onim najstrožim uvjetima nije bilo predstava, više nego da smo ih igrali za 50 ljudi. Znam da je Bobo Jelčić radio Čehova online, sada je na Filozofskom teatru u HNK Zagreb gostovao redatelj Milo Rau i on je rekao da mu je online kazalište poslužilo da ostane u kontaktu s ljudima u Južnoj Americi jer nije se moglo putovati, ali da je probe besmisleno i nemoguće raditi online. Ja mislim da kazalište ne postoji bez interakcije s publikom. I maske na licima su strašne jer ljudima u publici ne vidiš dobro oči, a nama na sceni treba taj kontakt. Zato je za mene to koronakazalište bilo kastrirano kazalište, duboko frustrirajuće. To i nije bilo kazalište. Imam prijatelja, ljubljanskog kazališnog kritičara, koji ljetuje s nama na Biševu, on u vrijeme korone nije htio pisati kazališnu kritiku. Mislim da svi koji smo to prošli znamo koliko je bilo grozno. Naročito kada smo imali samo trećinu publike. Jedva smo dočekali da nam povećaju broj gledatelja, a u ZKM-u smo čak morali skinuti s repertoara velike predstave jer nas ni na sceni nije smjelo biti više od devet. Ma igrali smo samo mi na Balkanu, a npr., u Njemačkoj je redatelj mogao dovesti predstavu do premijere, “zamrznuti” je i čekati. Ne ponovilo se!
No vi ste u ove dvije godine puno radili i izvan kazališta, puno snimali. Koliko to spašava, pomaže da glava ostane “čista”?
Snimao sam u koroni film s Brankom Schmidtom “A bili smo vam dobri”, seriju “Nestali” s Kristijanom Milićem i krajem mjeseca počinjem snimati igrano-dokumentarni film “Robovi” s Robertom Zuberom. Tu je riječ je o kreditima u švicarcima i u njemu glumim uz Franu Maškovića, Jadranku Đokić, Gorana Bogdana i Zdenka Jelića. Ma i to je zanimljivo, u pandemiji su nas puštali da snimamo, na svakom setu je ekipa i do devedeset ljudi, a gledališta u kazalištu bila su prazna. Evo, na setu kod Schmidta Butijer i ja smo dobili koronu, na “Nestalima” se razbolio Goran Navojec... To su teški uvjeti za snimanje jer se stalno mora čekati da ljudi ozdrave. I tako se čekalo, ali je išlo, radilo se. I da, to me doista spašavalo jer nam je svima nedostajalo tog socijalnog kontakta. Godinu dana nisam vidio ni najbolje prijatelje, svi smo bili zatočeni doma. I zato su ta snimanja bila prilika da ne misliš na pandemiju. A i probe u kazalištu su se u tim pandemijskim uvjetima razvlačile mjesecima, počinjale, prekidale, nastavljale se..., a otkazana su i gostovanja. Evo, tek sada se počinju slagati neke nove križaljke za gostovanja. Zato i jest tako veliko olakšanje da od premijere “Karamazovih” imamo puno gledalište. Teško je i opisati kakva je to sreća kada izađemo na scenu i pred sobom vidimo puno gledalište, jer mi ne postojimo bez gledatelja.
Rekla bih da su glumci ljudi specifičnog senzibiliteta. Je li vama lakše ili teže prolaziti kroz izvanredna stanja, pandemiju, prijetnju ratom...?
Nema ni jednog glumca koji nema golemu strast prema svom poslu. Gluma je čudesna profesija i strašno nam je teško kada se kazališta zatvore ili padnu pod ograničenja bilo koje vrste. Govorim prvenstveno o kazalištu, jer svi smo mi zapravo i odgajani za kazališne glumce, mladi tek sada na ADU uče i filmsku glumu. Nas su odgajali za kazališne glumce pa, ako nešto snimiš, snimiš. Ja ću uvijek više voljeti kazalište nego film jer to je potpuno drugačiji način rada. I glume. Ono je izvorište svega, koje ništa, pa ni korona, ni kuga ni kolera nisu uspjeli zatvoriti. I uvijek će kazalište opstati zbog interakcije s publikom, jer ljudi hoće doći čuti živu riječ. I zaista je istina da, kada se zatvorimo u kazalištu na nekoj probi, ne mislimo ni na što drugo. Ta suigra s partnerima liječi pa na ulogu misliš i kada iz kazališta dođeš doma. I lakše proguraš dan.
Zafranović ovih dana stiže u Zagreb, ali kakvi su planovi za film? Kada počinje snimanje?
Snimamo ovo ljeto, tijekom srpnja i kolovoza, tako je definirano na zadnjim razgovorima. Dugo traju te pripreme za “Djecu Kozare”. Zafranović je, kao i, primjerice, legendarni Slobodan Šijan, od rata naovamo nekoliko puta padao na raznim natječajima i onda je prije godinu i pol napokon za “Djecu Kozare” dobio potporu fonda u Beogradu. No sada se u sve uključio i producent iz Praga i to postaje velika koprodukcija. Scenarij je uoči rata napisao Arsen Diklić, zaista vrstan i velik scenarist, a Lordan ga je u zadnjoj verziji još doradio. Vidi se koliko mu je to važno, koliko želi snimiti taj film. On je u svim svojim filmovima zapravo propitivao tu ideju zla i što je sve čovjek u stanju napraviti. To je tema koja i mene posebno zanima jer tu je riječ o sudbini 40 tisuća djece. Već se spremam, znam da će biti teško snimanje, da će tu biti mučnih situacija i scena, ali me s druge strane veseli da konačno krećemo u to.
Kako ste uopće započeli suradnju sa Zafranovićem?
On je došao u ZKM gledati Nedu Arnerić u predstavi “Živjet ćemo bolje”, koju je režirala Senka Bulić. Tamo je vidio mene i u našem kazališnom kafiću nakon predstave tražio Nedu da nas upozna. Kada smo sjeli razgovarati, rekao mi je: “Ako ikada budem radio film, zvat ću te.” I zvao je, prije godinu i pol. Bila mi je to velika čast, jer svi znamo tko je on i kakve je filmove režirao. A posebno sam tim pozivom bio počašćen i zbog toga što su njemu scenarije pisali David, Kovač i Kiš koje sam u formativnom razdoblju, kada sam kao student s najboljim prijateljima živio iza Filozofskog fakulteta, volio i čitao baš kao Pekića i Boru Ćosića. Tako u “Djeci Kozare” imam jednu od glavnih uloga i već smo puno razgovarali o njoj, a sada on u Zagrebu i Beogradu gleda predstave i traži pravu podjelu za sve ostale uloge.
Koliko vas opterećuje činjenica da uvijek glumite užasno teške uloge rabijatnih tipova? Jeste li se zaželjeli nekog romantičnog, zaljubljenog junaka?
Imao sam tu sreću da sam kasno upisao Akademiju pa sam tako preskočio sve te uloge romantičnih junaka jer sam za njih već bio star. No takve se podjele i “ladice” dogode rano, već na Akademiji. Još kao student igrao sam starog Karamazova kod pokojnog profesora Durbešića. Ja sam Dalmatinac, imam tog nekog ludističkog duha i volio bih igrati u komediji. Pa čak i u nečem ljubavnom! No možda ZKM i nije takvo kazalište. Na svu sreću, kada već govorimo o težini uloga, kada predstava završi, ja sam Milivoj Beader. Lako brišem svoje veze s tim likovima. Nema tu lupanja glavom u zid… Kada je o ulozi riječ, uvijek kažem što teže, to bolje, ali kada završi predstava, onda treba što prije izaći iz toga. Teško je to, znam. Puno kolega je završilo u alkoholizmu, čak i nečem gorem, “prošvikalo” baš zbog tih identifikacija. Svatko tu treba naći neki svoj ključ. Ja na sreću nisam imao problema, ni svoje doma ni prijatelje ne opterećujem time. Ne volim ni govoriti o ulogama.
Hoćete mi reći da uz kavu u kafiću ne povedete ležeran razgovor o čovjeku koji je svećenik, možda i svetac, ali kada ga se razgoliti, onda je ipak nešto drugo ?
Možda trebam pokušati (smijeh), ugušiti ih pričama kako je Oliver kod svih likova tražio tu drugu stranu. Dostojevski je, da je uspio dovršiti roman kako ga je bio planirao prije smrti, Aljošu mislio odvesti u revolucionare, Oliver je to jasno pokazao. Kao i kod mene, u mojoj ulozi, jer jasno je da baš i nisam svetac. Zapravo je nemoguće ljudima objasniti da, kada tako radiš s odličnim redateljem, onda i ono što izgleda mučno i teško zapravo bude zabavno. Znam da zvuči kontradiktorno, ali je baš tako.
Što kada se pojavi redatelj koji je autoritet kod kojeg mora biti sve po njegovom ili nikako?
Vrlo često je to tako, znate.
Znam!
Najljepše je kada se sve možeš lijepo dogovoriti, a to uvijek možeš s velikim redateljima. Oni jesu autoriteti, ali to su uvijek i ljudi koji uvažavaju glumačku osobnost. Najvažnije je da redatelj poštuje glumca, a ne kao što je Hitchcock govorio: “Glumci su ovce pa ćemo lako s njima.” Bilo je i u mom radu redatelja kod kojih nisi mogao ništa, ali uglavnom te predstave i nisu bile dobre. Možda baš zbog toga, jer ti redatelji nisu imali tu širinu da čuju i osjete glumca. No moji najdraži redatelji uvijek su puno razgovarali. I slušali.
kad se svi skinemo, ogolimo, budemo progresivni, liberalni, fensi, kak i ovaj lik! i kako će onda liječiti svoje frustracije?