Ako vam je dosta tragedije u koju smo uronjeni, rješenje je odlazak u kino, u kojem vas čeka makedonska crna komedija, Bog postoji njeno ime je Petrunija, redateljice Teone Strugar Mitevski, film koji je osvojio nagradu Ekumenskog žirija na Berlinaleu te nagradu LUX, Europskog parlamenta.
Film počiva na istinitoj priči o ženi, ženi koja se uhvatila u koštac s patrijarhatom, s nametnutim društvenim normama, sa svakodnevicom, koja za žene znači podčinjavanje tradiciji i običajima koja nerijetko znači isključivanje i marginaliziranje. Satira prati glumicu koja na dan Bogojavljenja prisustvuje ritualnom plivanju za časnim križem, kojeg u hladnu rijeku baca svećenik, a stotine golih muškaraca, već po tradiciji, skaču za njim te onog koji prvi dopliva do njega cijelu godinu treba pratiti sreća i uspjeh. Začudno, pored satnije polugolih muškaraca, diverzivno, do križa prva dopliva Petrunija.
Njen skok za križem postaje prava Internet senzacija, a sve kroz što kasnije prolazi simbol je borbe protiv lokalnih muškaraca, politike i crkve koji ju optužuju za subverziju tradicije Bogojavljenskog dana.
U vremenima kad se prava žena sistemski krše, kad je unatoč informatiziranosti i razvoju društva spolna nejednakost i dalje društvena tema broj jedan, kad je izražena nejednakost žena i muškaraca kako na pozicijama moći, tako i na najnižim društvenim ljestvicama, kad plaće žena i muškaraca nisu izjednačene, kad su žene, pored spolne diskriminacije, izložene i ageismu te ih se tako dodatno marginalizira te u vremena kad se pitanje abortusa koristi u dnevno političke svrhe i služi za raspirivanje najnižih strasti, potrebno je pogledati film koji može unijeti dozu optimizma te osnažiti sve žene, film koji prikazuje društvo puno stereotipa te društvo kojem je dovoljan mali poticaj da pokaže rezultate propalog socijalno pravnog sustava i njegove dalekosežne posljedice, koje se iz s ulice prelijevaju na institucije, i obratno, a prati ih put od verbalnog sve do fizičkog nasilja, pritom ne birajući sredstva.
Film Bog postoji, njeno ime je Petrunija u distribuciji Pari Pikula igra diljem Hrvatske.
U narednim danima moći ćete ga pogledati u nezavisnim kinima Zagreba, Velike Gorice, Križevaca, Koprivnice, Splita, Samobora.
Patrijarhat nije nametnut poredak, on je prirodan poredak. Dovoljno je pogledati samo nekakve osnovne i općepoznate stvari o muškarcima i ženama, pa da se shvati da ni same žene ne žele pravu jednakost spolova. Na osobnoj razini vrijede nekakva univerzalna pravila: Žene žele da su njihovi partneri viši i jači od njih, one ne podnose kada imaju dojam da su one "iznad" muškarca u bilo kojem pogledu (društvenom, obrazovnom, financijskom, fizičkom, intelektualnom...) i uživaju kada je muškarac u svemu iznad njih. Tada su sretne, a ako su prisiljene vezati se uz za koga imaju dojam da je ispod njih (bio dojam ispravan ili ne), tada su nesretne. Muškarci, s druge strane, kod žena traže nešto sasvim drugo. Kako muškarac od žene ne očekuje da se ona brine o njemu (u financijskom i egzistencijalnom smislu), njemu je svejedno je li ona obrazovana ili ne, je li bogata ili nije. Nepoželjno je da je viša i fizički jača od njega. Te osobine, same po sebi, jasno ukazuju na činjenicu da patrijarhat nije nešto čega se muškarac treba sramiti i za što bi se trebao ispričavati, nego dapače, da je to ono čemu treba težiti... na opće zadovoljstvo. Pri tome, naravno, treba pregaziti feministički pokret. Ono što mi je vrlo drago za vidjeti je da muškarci, generalno, sve više postaju svjesni ovoga, što samo po sebi znači da je ženama patrijarhat usud kojega neće izbjeći. Jer, u konačnici, muškarci imaju vlast po naravi stvari, a žene imaju vlast onoliko koliko im to muškarci dopuste.