Točno u ovo vrijeme prije 25 godina premijerno je prikazan film koji će postati važan tek nakon što je pokopan. Riječ je o kultnom klasiku “Showgirls” ili “Plesačice” Paula Verhoevena. Bila je to druga suradnja redatelja “Robocopa” i scenarista Joea Eszterhasa, čije su “Sirove strasti” postale svjetski hit. Nošeni valom uspjeha tog seksi trilera i njegove zvijezde Sharon Stone, glavešine hollywoodske industrije beskrajno su vjerovale duetu Verhoeven-Eszterhas pa su u scenarij napisan na salveti losangeleskog restorana uložili dva milijuna dolara, što su udvostručili nakon što im je odobreno snimanje.
Malo je reći da su se grdo razočarali. Bio je to film koji je uništio karijere svojih glumaca, postao predmet izrugivanja i navukao na sebe bijes onih koji su ga smatrali vrhuncem mizoginije. Radnja filma koji tematizira prljavu stranu američkog sna, onu o mladoj djevojci koja se iz pepela uspinje do slave plešući u lasvegaškim striptiz-klubovima, samo stepenicu iznad prostitucije, kako kažu u filmu. Mlada Nomi Malone (Elizabeth Berkley) živi na dnu te društvene ljestvice nadajući se da će postati glavna zvijezda showa “Goddess”. Pritom joj pomaže neobjašnjivo vjerna prijateljica Molly (Gina Ravera), koju je upoznala tako što joj je pokušala razbiti auto, a zatim se na nju ispovraćala. Ali odmaže joj zato zakleta dušmanka Cristal (briljantna Gina Gershon), čiju ulogu u predstavi “Goddess” Nomi priželjkuje. Među njima se javlja i bizarna seksualna tenzija koju neki shvaćaju kao progresivnu, a drugi pak kao fantazirani prikaz lezbijskog odnosa nastao iz mokrih snova dvojice sredovječnih heteroseksualnih muškaraca. U peripetijama koje slijede ima svega, od eksplicitnog rječnika preko seksa do silovanja, pa ne čudi da je film dobio oznaku NC-17, odnosno zloglasni X rejting.
Unatoč tome, bio je to prvi (i posljednji) film s tom oznakom koji je ikada pušten u široku distribuciju u američkim kinima. Distributor filma morao je zaposliti i stotine ljudi diljem SAD-a čiji je jedini zadatak bio spriječiti maloljetnike da se ušuljaju na neku od projekcija. U katoličkoj Irskoj film je čak i zabranjen, a kasnije se doznalo da je rečenica: “Imam veće sise od j**ene Djevice Marije, a bogme i veća usta” bila kap koja je prelila čašu. A kada je film otišao na televizijski kanal VH1, u golim scenama na glumice su nakaradno docrtani grudnjaci i gaćice. “Plesačice” su tako propale u kinima i zaradile samo 37 milijuna čime se nije pokrio ni osnovni trošak snimanja. Nominirane su zatim za tada rekordnih sedam Zlatnih malina, među kojima i one za najgori film, scenarij i glavnu glumicu. No u fantastičnom obratu postao je jedan od najposuđivanijih filmova u videotekama i omiljeni klasik u kojem se potajno uživalo u privatnosti vlastitog doma.
Ono što tu filmsku abominaciju i danas čini toliko popularnom jest faktor campa, kombinacije kičaste estetike i melodrame među čijim je tankim granicama teško balansirati. Koliko god se kasnije producenti iz MGM-a, ali i sami Verhoeven i Eszterhas izvlačili kako su upravo to htjeli postići i kako je to “pametno osmišljena satira industrije koja žene prožvače i ispljune”, vjerojatnije je da oni, a svakako ni glumci, nisu imali pojma kakvo su čudovište stvorili. A osoba koja definitivno nije znala u što se upušta bila je glavna glumica Elizabeth Berkley, američka ljubimica poznata kao dječja zvijezda iznimno pristojne serije “Saved by the Bell”. Ovo je trebalo biti njenih pet minuta slave, prilika da postane nova Sharon Stone.
A ono što je dobila bilo je dugogodišnje izrugivanje i praktički smrt karijere u 24. godini – nakon izlaska “Plesačica”, vlastiti agent ju je otpustio, a ona pobjegla u Europu. Nije to prvi put da se nekog glumca ili glumicu zamrzilo zbog loše uloge, ali rijetko kada doseglo je to takve razmjere kao s nesretnom Berkeley. Kritičari su je brutalno izvrijeđali, nazivajući je i “seks-lutkom praznog pogleda”, no prava istina je da je njena pretjerano histerična i na trenutke sasvim psihotična izvedba bila upravo ono što je redatelj zamislio.
Sve u svemu, ono što je učinilo da taj film isprva propadne bilo je ono što ga je kasnije proslavilo. Postao je začuđujuće omiljen i među LGBT zajednicom, a tijekom godina javljala se nevjerojatna količina apologeta koji su stajali u njegovu obranu. O tome su napisane i knjige, a nedavno je po jednoj “It Doesn’t Suck: Showgirls”, snimljen i dokumentarac. Sretan kraj dobila je i Berkley, koja se pojavila kao gost iznenađenja na 20. godišnjici filma – a publika je naprosto podivljala od oduševljenja!
"Postao je začuđujuće omiljen i među LGBT zajednicom" - a što je tu začuđujuće?