Osjećam se odlično – kaže Boško Petrović za svojim stolom u BP Clubu, gdje je dva dana prije toga održana promocija četverostruke kolekcije BP Collection u povodu 75 godina života i više od 50 godina rada. Razgovor o zdravlju na početku ipak nije promašena tema kraj tolikih profesionalnih povoda uzme li se u obzir BP-ova vrlo dobra fizička kondicija, s obzirom na to da nikada nije skrivao sklonost prema određenim porocima.
– Živim dosta veselo, a ako želim biti autentičan džez-glazbenik, onda mi je to i u opisu radnog mjesta – smije se.
– Imam tu sreću da se od svoje dvadeset i pete godine i jedne kratke epizode od prije nekoliko godina nikada nisam trebao obraćati liječniku, osim zubaru, ni za kakvu pomoć. Prije pet godina prestao sam pušiti, a kada sam pitao liječnika što je s vinom, rekao je: “Naravno da vino možete piti, ali samo dobro!” Rekoh: “Onda super jer, doktore, ova vina koja pijem to vidite samo na reklamama, pijem samo dobra ili odlična vina.” Ali, za to što ove godine koje vozim nisu ostavile toliko traga na meni definitivno je presudna još jedna stvar – genetika. Znači, ili imate sreće ili nemate. Ima nekih glazbenika koji su strašno puno vježbali, ali im nije išlo, i za njih je moj prijatelj i suradnik Damir Dičić, odličan gitarist i jako duhovit čovjek, znao reći: “Ili ti je mama dala ili ti nije dala”. Tako je i sa zdravljem.
Danas je lako zaključiti da BP iskreno voli glazbu, ali to se, kako sam kaže, moglo uočiti već u ranoj mladosti.
– S deset godina počeo sam svirati violinu, grozno. I onda sam to prestao, u interesu glazbe i violine. Time sam pokazao da mi je iskreno stalo do nje – smije se BP, prisjećajući se zaraze džezom i sviranjem.
Odrastanje u Karlovcu
– Za vrijeme drugog rata tata je bio u njemačkom zarobljeništvu, majka i ja bili smo sami u Karlovcu, gdje sam na sajmu prodavao kipiće svetaca i kojekakve đinđe domobranima, ustašama, Nijemcima, i od toga smo živjeli. Imali smo susjeda Jozefa Maheka, češkog vojnog glazbenika u mirovini, koji mi je besplatno ponudio malu violinu i poduku. To je za susjede moralo biti grozno. S četrnaest godina čuo sam na radiju American Forces Network, postaju za američke snage u Europi, koja je svaku večer imala po sat džeza. Slušao sam to i zaljubio s u džez na “prvo uho”; tu sam prvi put čuo Louisa Armstronga, Stana Getza, Colemana Hawkinsa, Dizzieja Gillespieja... I sad, slušam to, a u ruci imam violinu. Pokušao sam to što sam čuo reinterpretirati na violini, ali to je bilo grozno. S vremenom sam napravio bend u kojem sam svirao violinu, s njim sam napravio neke prve korake kao profesionalac, ali zapravo računam da sam u pravom smislu počeo karijeru 1954. godine u Zagrebu, kada sam s Kvartetom Radana Bosnera kao harmonikaš napravio prve jazz-snimke.
Svoj puni glazbenički format dosegnuo je tek kada je sredinom pedesetih pronašao svoj instrument – vibrafon (za razliku od jednako karakterističnog fizičkog formata koji će nadopunjavati desetljećima):
– U Zagrebu je u to vrijeme živio i završavao studij Mihajlo Puba Schwartz, možda najbolji džez-pijanist u hrvatskoj povijesti. On je jako volio moj talent, ali nije volio harmoniku. I stalno me nagovarao da promijenim instrument. U to vrijeme najviše sam želio svirati tenor-saksofon, ali nije bilo novca. Onda je on prilikom jednog snimanja na Radio Zagrebu u Šubićevoj ulici otkrio u podrumu stari vibrafon kojem su nedostajale dvije tipke. I tako sam ja odsvirao svoj prvi blues. U vibrafonu se spojilo nekoliko mojih ljubavi; svirao sam harmoniku, pomalo sviruckao klavir, a volio sam i sjesti za bubnjeve. Osjećaj za ritam, brzina i klavijatura koja je ista kao na vibrafonu spojili su se u jedno.
Ostatak teksta možete pročitati u Večernjakovu prilogu Obzor.